Rado bih, ako smijem zamoliti, da u rubrici »Naši razgovori« prokomentirate jednu temu koja se dosta često nameće kao pitanje katolicima koji imaju ambicije u poslovnom životu koji je često vrlo bezobziran i okrutan.
Naime, većina nas koji smo odgajani u pobožnim katoličkim obiteljima odmalena je dobila pouku da treba biti skroman, nenametljiv i ponizan. Kako čitamo u evanđelju, treba sjesti uvijek na začelje stola i doći naprijed samo ako te netko posebno pozove i da ti dopuštenje da smiješ sjesti izvan zapećka.
Postavlja se pitanje je li i to razlog što nam se ponekad čini da nema dovoljno katolika i praktičnih vjernika na vodećim pozicijama u poslovnim i političkim krugovima. Naime, mene u mojoj tvrtki ne će nitko pristojno pozvati da dođem u poziciju odlučivanja i poziciju utjecanja na odluke, nitko mi sam od sebe ne će dati dopuštenje da iziđem iz zapećka u koji sam se sam stavio. Za svako napredovanje ne samo da moram pokazati kompetenciju, nego moram pokazati i želju za pobjeđivanjem te se moram dobrano nametnuti kako bih se diferencirao od suparnika.
Katolici često izostavljaju u poslovnom svijetu jasno izraziti želju za napredovanjem (jer je to »neskromno«, »nametljivo« i nepristojno) ili propuste izraziti svoju ambiciju zbog obzira, zbog izbjegavanja ili zbog straha da ih okolina ne bi smatrala neskromnima. No u modernim testiranjima zaposlenika izbjegavanje izražavanja ambicije i skromnost u razmišljanju odmah u startu svrstavaju osobu u ladicu »OK za poslove koji se ponavljaju, ne izražava ambiciju, nije materijal za vodstvo«, a takve ocjene određuju i put karijere koje će kompanije odrediti testiranomu zaposleniku.
Je li katolik, dakle, osuđen na prosječnost i otuđivanje od uspjeha u poslovnom životu? Ili je to samo pogrješno shvaćanje pojma skromnosti, nenametljivosti i poniznosti, shvaćanje koje nas priječi da dostignemo ono što nas također uči evanđelje: da nam znak s lica sja, da umnožimo talente koje smo dobili od Gospodina, a ne da ih zakopamo u zemlju gdje ne služe ni Bogu ni ljudima?
»Poslovnjak«
Ne samo da katolici smiju, nego i moraju sudjelovati u poslovnom svijetu, i to na svim položajima, pa tako i na rukovodećima. Skromnost, nenametljivost i poniznost o kojima pišete doista jesu vrline, ali ni one ne bi smjele prikrivati eventualnu ravnodušnu nezainteresiranost i neaktivnost, pa i nedopušteno »povlačenje« s rukovodećih funkcija.
Ni odgoj koji primamo kao vjernici ne cilja na to da nas pretvori u pasivne »podložnike«, nego nas potiče da se razvijamo u kompletnu osobu, što boljega čovjeka, kojemu je Bog otvorio i ostavio prostor za napredovanje u skladu s darovima, talentima, kompetencijom i marljivošću, a koji se zna istodobno kloniti svake oholosti, bahatosti i nametljivosti. Mislimo da Vam nije potrebno ponavljati Isusovu prispodobu o gospodaru i talentima iz Matejeva evanđelja (Mt 25, 14-30).
»Sve svjetovne ljudske zbilje, osobne i društvene, okruženja i povijesne prilike, strukture i ustanove, vlastito su mjesto života i djelovanja kršćana laika. Te zbilje primatelji su ljubavi Božje; zauzimanje vjernika laika mora odgovarati tomu viđenju i dokazati se kao izraz evanđeoske ljubavi: ‘Biti i djelovati u svijetu za vjernike laike nije samo antropološka i sociološka, nego također i na osobit način teološka i crkvena stvarnost’«, uči nas Kompendij socijalnoga nauka Crkve (br. 543), navodeći riječi svetoga Ivana Pavla II. iz apostolske pobudnice »Vjernici laici« (br. 415), pri čemu se ističe da je vjernik laik kadar »autentično postaviti vlastito zemaljsko djelovanje«, i to u »perspektivi konačnih dobara«, živeći i njegujući duhovnost koja »zazire i od intimističkoga spiritualizma i od socijalnoga aktivizma«.
Jednako tako vjernici laici moraju svoj duhovni i moralni život jačati usavršavanjem kompetencija koje se traže za obavljanje njihovih društvenih obveza (pa onda logično i onih rukovodećih), pa nas Kompendij podučava: »Produbljivanje unutarnjih motivacija i stjecanje stila prikladnoga za zauzimanje na društvenom i političkom području plod su nadasve dinamičnog i trajnog puta formacije, usmjerenog prije svega na postizanje sklada između života – u svoj njegovoj složenosti – i vjere. U iskustvu vjernika, naime, ‘ne mogu biti dva usporedna života, s jedne strane, tzv. duhovni život, sa svojim vrednotama i zahtjevima; s druge, tzv. svjetovni život, tj. život u obitelji, na poslu, u društvenim odnosima, u političkome i kulturnom djelovanju’. Sinteza između vjere i života zahtijeva put kojemu ritam daje mudrost čimbenika označenih kršćanskim itinerarijem: uporište u riječi Božjoj; liturgijsko slavljenje kršćanskoga otajstva; osobna molitva; autentično crkveno iskustvo obogaćeno posebnom formacijskom službom mudrih duhovnih vođa; ostvarivanje socijalnih kreposti i ustrajno zauzimanje u kulturnoj i profesionalnoj formaciji« (Kompendij, br. 546).
Uvjereni smo da iz ovih navedenih riječi i sami prepoznajte kako u »dijalektici« između naše pasivnosti i naše preuzetnosti svaki vjernik laik mora djelovati prema zahtjevima što ih diktira mudrost, koja se »ne poistovjećuje s lukavošću, utilitarističkom proračunatošću, nepovjerenjem ili bojažljivošću i neodlučnošću«, nego je »krepost koja priprema da se u svakoj prilici razluči pravo dobro i izaberu prikladna sredstva za njegovo postizanje«, a mudrost nas sve osposobljava za donošenje dosljednih odluka, »s realizmom i osjećajem odgovornosti prema posljedicama vlastitoga djelovanja« (Kompendij, br. 547 i 548), koje kao vjernici – bez obzira na položaj koji imamo – razumijevamo kao služenje, pa i u poslovnom svijetu.
