Nastajanje, opstojanje i razvijanje zajednice nemoguće je bez vještih, iskusnih, pa i uglednih pojedinaca, iz čijih se zasluga i sposobnosti kristalizira autoritet. Iako je naporna, katkada i izazovna njegova utjecajnost, autoritet ne podrazumijeva besprijekornost jer onaj koji posjeduje stanovit autoritet dužan je suočavati se s naravnom manjkavošću vlastitoga djelovanja shvaćajući da nije nepogrješiv. Nasuprot njemu, istim se spoznajama treba hraniti i onaj čijoj je poslušnosti namijenjen autoritet. Jer ako traži takvu besprijekornost, ne smije zaboraviti vlastitu suodgovornost i ovozemnu ljudsku ograničenost.
Riječ autoritet lakše je razumjeti ako joj se pogleda korijen, a to je riječ autor (lat. »auctor«), koja se odnosi na onoga koji se prvi nečega dosjetio, nešto osmislio. Osim što je tvorac nečega, takav je autor vječiti autoritet svojemu djelu. Njegovom se pak odsutnošću pronalazi prostor za autoritet koji stoji u njegovo ime i koji potiče sjećanje na početke te poziva na njihovo poštovanje. No što autor ostavlja u naslijeđe autoritetu? Zagrebe li se i dublje po značenjima tih riječi, dolazi se do latinskoga glagola »augere« (povećavati, umnožavati) koji pretpostavlja usmjerenost na rast i daljnje razvijanje naslijeđenoga dobra.
Da, autoritet je produžena ruka autora čiji se najljepši primjer može pronaći u njihovoj sintezi, odnosno Isusu Kristu. Taj učitelj bez premca, Autor je i autoritet, koji svakim svojim uzoritim djelom i učinjenim dobrom potiče krjeposno djelovanje svakoga drugoga autoriteta dajući smisao poslušnosti njemu podređenoga. Poput njegove Crkve, koja nasljedno nastavlja sustvarati i umnožavati vječna dobra na zemlji, a sjećanjem na svojega Autora i vlastite početke u njima pronalazi smjernice za svaki novonastali izazov ili nedaću.
