»U Božiću gledam nadu jer ona je jedino u Bogu i što mi drugo ostaje«, započinje svoju priču 52-godišnji Tihomir Slišković s Trna pokraj Širokoga Brijega. Njegovi otac Marijofil i majka Zora rođena Mabić već su 29. Božić bez sina Draženka koji je poginuo u obrambenom Domovinskom ratu kao hrvatski dragovoljac. Žive sa sinom Tihomirom i ovo im je prvi Božić bez njegove supruge Nelice koja je umrla od koronavirusa u 53. godini u Sveučilišnoj kliničkoj bolnici u Mostaru u svibnju.
»Moja Nelica i moj otac Marijofil istodobno su bili u bolnici u Mostaru i borili su se za život, za udah, za zrak«, navodi Tihomir. Posebno ističe snagu vjere svoje Nelice, koja je do zadnjega trenutka bila predana Bogu. Redovito je započinjala dan s misom i molitvom, a tek onda kao tajnica dopisništva HRT-a išla na posao. »Svakidašnja je molitva bila početak našega dana, a i danas je, utječemo se Bogu i Majci Božjoj. To nam je ostavio pradjed, djed, otac.
Otac Marijofil, iako narušena zdravlja, s više je komorbiditeta bio na kisiku, izvukao se i s majkom Zorom još nas sve hrabri u svojoj 74. godini. Molitva, pouzdanje u Boga i ljubav prema bližnjemu temelji su života.«
O svom prvom Božiću bez supruge Nelice, iza koje su ostali sinovi Draženko, Marin i Matej, Tihomir kaže: »Suočavanje s bolešću nije lako ako to čovjek prepusti ljudskim mjerilima, pa se onda ljuti na sve oko sebe i propituje, štoviše i Boga, i pita zašto. Bogu vjerujem, jer Bog je to htio, i što mogu. Naravno da je u meni ljudska praznina, ali molim Boga da me ispuni svojom puninom, posebno u ovom Božiću. Ni sveta Obitelj nije znala ništa unaprijed što će im se dogoditi. Vjerovali su Bogu. Iako je teško prihvatiti gubitak voljene osobe, jednostavno moram shvatiti i prihvatiti da je Bog tu, opominje me kroz Božić da on piše i vodi svijet prema svojim naumima.«
»Izgubio sam brata Draženka, koji je ubijen u akciji spašavanja svojih kolega u Domovinskom ratu jer je bio instruktor, pomoćnik glasovitomu Daidži. Ubijen je na blagdan sv. Ante, 13. lipnja 1992. Nelica je umrla 13. svibnja 2021. Bliža rodbina ubijena mi je u Tovarniku, otčev bratić Grgo Grbešić ubijen je na kućnom pragu. Moj brat Draženko i rođak Grgo dali su život za slobodu hrvatskoga naroda, a i moj bratić Ivan izgubio je puno ljudi na Kupresu. To su samozatajni ljudi koji su vjerovali Bogu i ljubili čovjeka, hrvatski narod i slobodu. Jednostavno, vjerovali su Bogu poput Marije i Josipa koji su išli u nepoznato, a nisu tumačili volju Božju i nekakve poruke. Vjerovali su Bogu poput velikih i hrabrih biblijskih ljudi koji su bili spremni položiti svoj život za druge koje je Bog vodio«, ističe Tihomir.
»Teško mi je sve to prihvatiti ako ne stavim sve u Božji plan koji je nama na prvu ruku neshvatljiv, jer čovjek je nesavršen, a Bog nedokučiv.
Ljudski je razum ograničen pa ostaje samo vjera Bogu. Nadahnjujući su brojni primjeri u Bibliji koji nam služe da lakše shvatimo i prihvatimo Boga i njegovu volju. Zar otajstvo Božića ne svjedoči upravo o tome?« upitao je Tihomir. No sišao je s biblijskih stranica i zagledao se u povijest svoje obitelji: »Mogu posvjedočiti da su moji roditelji, koji su lošijega zdravstvenoga stanja, ipak sve izdržali. Ubojstvo brata, smrt snahe, još niz tragedija u obitelji.«
Govoreći o sebi pak, rekao je da je upravo stupanjem u brak dobio dodatnu snagu u osobi Nelice Puljić koja je bila osvjedočena vjernica. »Ona je okupljala obitelj, gradila zajedništvo, pa je tako u ljetnim danima za godišnjih odmora uoči Velike Gospe okupila sve Sliškoviće, zvane Đuzel. Bila je štovateljica Blažene Djevice Marije. Ona joj je bila uzor, kao što se svi okupljamo pod Marijinim plaštem, pod njezinom duhovnošću i pod njezinim srcem, uvjeren sam da je i moja Nelica kod Stvoritelja.«
»Moj prvi Božić bez supruge je, gledajući ljudski, težak. Kamo god dođem, osjećam se suvišno jer moje je gnijezdo razrušeno. No znam da nad njim bdije sveta Obitelj i novorođeni Isus. Tako ću doživjeti i proživjeti Božić bez supruge, brata i bliže rodbine koju je Bog pozvao k sebi, s pitanjem što Bog hoće od mene. No vjerujem mu.« Ističe da je puno rana u njegovu životu, ali liječi ih Bog i zagovor Blažene Djevice Marije. »Liječi nas i naše zajedništvo jer smo jedno drugomu potpora. To je jako važno. Kršćanima je važno slušati druge ljude, slušati i pokušati razumjeti njihove probleme. Ne mogu ih možda riješiti, ali slušanje je važno. To je potpora koju treba svatko od nas, jer kad je teško, najmanje pomaže tek formalno pitanje ‘kako si’ pa brzi prelazak na drugu temu, svoje stvari i svoje probleme. Sveta Obitelj našla je potporu u štalici. Nigdje se ne govori što su im govorili kad su došli u štalicu, ni u čiju. Stoga smijemo pretpostaviti da su ih domaćini slušali.«
Unatoč svim teškoćama, gubitku supruge Nelice i brata Draženka, Tihomir Slišković ističe da će se po tradiciji, koju je održavala njegova pokojna supruga Nelica i što čini otac Marijofil, držati božićnih običaja i obreda koji imaju snažnu poruku ljubavi, vjere i zajedništva. To su vremena kad se sastaje obitelj i šira rodbina, ali se održava i tradicija Badnjaka, koja je jako duboko ukorijenjena u Hercegovini i Dalmatinskoj zagori, s malim razlikama. »Na Badnji dan strogi je post uz molitvu u tišini«, navodi Tihomir. »Uvečer najstariji u obitelji unosi badnjake, predmoli. To su tri drveta u koje je urezan križ. Pri prvom ulasku i unosu badnjaka zaziva se: ‘Hvaljen Isus!’ Na to ukućani odgovaraju: ‘Vazda bio hvaljen!’ Na drugi unos badnjaka zaziv je: ‘Hvaljen Isus i Marija.’ Odgovor je isti: ‘Vazda bio.’ Na treći unos badnjaka zaziv je: ‘Hvaljen Isus i Marija i sveti Josip, i na dobro vam došlo Božje porođenje.’ Tada svi ukućani kleknu i zajednički mole anđeoski pozdrav i krunicu. To se događa u večeri dočeka Božića, a poslije se ide na polnoćku. Drugi dan, na Božić, poslije mise u zaseocima se ide čestitati od kuće do kuće. Svi koji su bili na misi iz toga zaseoka idu čestiti Božić, a domaćin čeka u kući. Zanimljivo je da Božić pomiri sve jer se ne smije preskočiti ni jedna kuća, bez obzira na razmirice.
