U nizu prigoda susretao se osobno s papom Franjom umirovljeni nadbiskup Želimir Puljić – kao predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, član Stalnoga vijeća HBK-a, kao pastir zadarske Crkve… Za Glas Koncila spremno je pristao podijeliti neka od svojih dojmljivijih sjećanja na preminuloga papu.
»Ostaje nam u sjećanju kao papa koji je imao svoj stil. Mijenjao je neke stvari, mijenjao je i crkvena ‘odijela’, kako zapisa jedan novinar, jer bio je isusovac, pa biskup, pa papa… Ali, nije mijenjao svoj stil rada – uvijek mu je bio važan maleni čovjek, onaj koji je na periferiji, siromašni, otpisani, ugroženi… Uvijek je bio na njihovoj strani i u papi Franji prepoznavali smo tu ljudskost, humanost«, kazao je u razgovoru umirovljeni zadarski nadbiskup.
»Tu smo se okupili kao braća«
Nadbiskup Puljić zajedno s drugim biskupima osobno se susretao i s Franjinim prethodnicima – Ivanom Pavlom II. i Benediktom XVI. te posebno podijelio dojmove sa susreta Ad limina apostolorum 2018. godine. »Ja sam se uvijek čudio kako je Ivan Pavao II nalazio toliko vremena za nas – mi smo u tih osam ili devet dana u Rimu kod njega bili četiri puta – na misi, na ručku, na zajedničkoj audijenciji i sami na susretu u četiri oka. Papa Benedikt XVI. to je malo skratio, na osobne susrete i zajedničku audijenciju. A kod pape Franje bila je samo zajednička audijencija – bez nekog programa, kao što je bilo prije, da predsjednik biskupske konferencije pozdravi, papa odzdravi, a onda krene razgovor. Papa Franjo je samo odmah krenuo – ‘Tu smo se okupili kao braća…’«, prisjetio se nadbiskup Puljić.
Započeo i završio pontifikat istom gestom – pozivom na molitvu
Imajući »iza sebe« papu kojemu je toliko stalo do malenih, posvjedočio je nadbiskup Puljić, bilo mu je i lakše kao pastiru zadarske Crkve propovijedati te evanđeoske vrjednote. »Imao je papa Franjo i kritičare koji su govorili da on odstupa od svojih predšasnika. Ali, papa Franjo ostao je vjeran crkvenom naučiteljstvu. Ali na svoj način on se približavao ljudima svojega vremena, svojim originalnim pristupom. I to je mogao svatko osjetiti«, dodao je nadbiskup Puljć.
»Kao biskupa koji je redovito čitao Papine homilije, nastupe i dokumente dojmilo me i to što je on bio kao čovjek vrlo razumljiv. Služio se pjesnicima, prirodnim slikama, ljudi su ga mogli pratiti. Po tome će ga se jako pamtiti. A imao je i brojne znakovite geste koje se ne zaboravljaju. Vratio bih se na onu gestu kada je prvi puta nastupio kao papa na Trgu sv. Petra. Nije bila to samo ona ‘buona sera’ kojom je pozdravio mnoštvo. U toj buci i galami on je prije blagoslova naroda pozvao okupljene da mole za njega. I doista sve je utihnulo, ljudi su se zaista pomolili, a onda ih je on blagoslovio. To je zaista bilo impresivno. A takvom je gestom završio i svoj ovozemaljski hod. Pojavio se na Uskrs, malo je govorio, ali je pozdravljao i mahao. Davao je do znanja ‘Ja putujem u kuću Očevu! Zbogom! Sjetite me se u molitvama!«, zaključio je umirovljeni zadarski nadbiskup Puljić.
