Nakon izbora deset ustavnih sudaca Hrvatska se okreće prvomu krugu predsjedničkih izbora koji će se održati 29. prosinca. Na izborima se natječe osam kandidata, a prema trenutačnom biračkom raspoloženju u drugi krug izbora ulaze predsjednik Republike Zoran Milanović i kandidat HDZ-a Dragan Primorac. Jedan biografski detalj spaja dvojicu vodećih kandidata: i Zoran Milanović i Dragan Primorac bili su članovi vladajuće Komunističke partije tijekom osamdesetih.
Unatoč njegovu negiranju, postoje vjerodostojni dokazi da je Milanović 1985. postao član Komunističke partije. Dragan Primorac je 1982. postao član Komunističke partije i osamdesetih je kao student medicine bio kandidat za člana Gradskoga komiteta Partije u Splitu. Činjenica da su vodeći kandidati za predsjednika države bili članovi komunističke partije za mnoge je dokaz premoćnoga utjecaja komunista i nakon gotovo 35 godina demokracije u Hrvatskoj.
Pišući o demokratskoj tranziciji komunističkih zemalja srednje i istočne Europe, Ivan Krastev i Stephen Holmes ističu da su predstavnici komunističkoga režima već prije 1989. »u potpunosti prešli s utopijske vjere na mehaničke rituale i s ideološkoga angažmana na korupciju«. Autori navode znakovitu zgodu zapadnonjemačkoga novinara Hansa Magnusa Enzensbergera koji je krajem sedamdesetih posjetio komunističku Mađarsku i razgovarao s članom komunističke upravljačke klase koji je devedesetih postao dio nove mađarske poslovne elite. Zapadnonjemačkomu je posjetitelju rekao: »Partija je naš ‘društveni lift’« i dodao da je »bolja od poslovne škole na Harvardu«. Još je rekao: »Ako Amerikanci ikad pošalju vojsku na Budimpeštu, ja ću prvi poslati lenjinizam k vragu.«
Članstvo u komunističkoj partiji u Hrvatskoj osamdesetih je imalo malo veze s komunističkim idealima i uvjerenjima, a puno veze s oportunizmom i karijerizmom. Toga su postali svjesni i pojedini komunistički moćnici pred slom komunističkoga režima. U biografiji kardinala Franje Kuharića autora Miroslave Akmadže donosi se Kuharićev opis razgovora s Markom Belinićem, dugogodišnjim komunističkim dužnosnikom i tadašnjim članom Savjeta SR Hrvatske. Belinić je krajem 1989. predložio Kuhariću da bude još glasniji u borbi za ljudska prava i demokratizaciju društva.
Kuharić je odgovorio da bi ga odmah napao Centralni komitet (CK) Partije, na što je Belinić rekao kako to više nije onaj CK u kojem su bili jaki ljudi jer su u njemu sada mediokriteti.
Nestanak vjere u komunističke ideje i politike nije značio nestanak utjecaja i moći komunističkih kadrova. Krastev i Holmes ističu da se demokratska tranzicija iz 1989. razlikuje od svih prethodnih revolucija po lakoći kojom su tobože »zbačene« elite uspjele sačuvati svoju moć i utjecaj. Dalje dodaju da su stare elite sudjelovale u rušenju staroga sustava i znatno pridonijele miroljubivoj tranziciji te su zato bile u najboljoj poziciji da svoj simbolički kapital preobraze u financijski i politički. Također su stare elite bile bolje obrazovane, imale su bolje veze i mnogo su bolje poznavale Zapad nego protukomunistička opozicija.
Hrvatska pripada državama u kojima su partijski kadrovi zadržali moć i utjecaj nakon prelaska u demokraciju. Nakon prvih slobodnih izbora 1990. nova hrvatska vlast predvođena HDZ-om Franje Tuđmana nije si mogla dopustiti revanšizam u odnosu prema partijskim kadrovima u državnoj upravi, gospodarstvu, policiji, vojsci. U okolnostima pritiska velikosrpske politike Hrvatska je morala izbjeći eskalaciju unutarnjega »građanskoga rata« među Hrvatima koji su iz Drugoga svjetskoga rata izišli kao duboko podijeljen narod.
Kao stranka svehrvatskoga pomirenja HDZ je bio otvoren prema primanju bivših članova komunističke partije u svoje redove. To se napose odnosilo na pripadnike komunističke upravljačke klase čije je znanje i iskustvo bilo prijeko potrebno novoj hrvatskoj vlasti. Početkom devedesetih nastala je jedinstvena situacija u kojoj su HDZ masovno podupirali »desni« birači, a strankom i državom mahom su upravljali bivši komunistički kadrovi.
U međuvremenu se situacija izmijenila i Hrvatska je stvorila i upravljačke kadrove koji nemaju veze s komunističkim režimom. U upravljačkoj strukturi hrvatske države više ne dominiraju bivši komunistički kadrovi, ali je ostao njihov politički utjecaj zbog prednosti koju su imali na početku demokratske tranzicije. Komunistički kadrovi u Hrvatskoj s kraja osamdesetih bili su puno bliže Zapadu nego Istoku. Oni su slobodno putovali na Zapad, odlazili na usavršavanja i studijske posjete u zapadne zemlje, trgovali sa zapadnim poduzećima, sudjelovali u političkoj, znanstvenoj i kulturnoj suradnji s institucijama zapadnih zemalja. Članovi Komunističke partije bili su puno bliže europskim integracijama nego protukomunistički intelektualci i aktivisti koje je komunistički režim često kažnjavao oduzimanjem putovnice. Partijski su se kadrovi lako prilagodili zapadnomu liberalizmu i postali zagovornici nacionalnoga otvaranja.
To što su dvojica, prema anketama, vodećih predsjedničkih kandidata bili članovi Komunističke partije osamdesetih nije dokaz premoćnoga utjecaja komunizma u današnjoj Hrvatskoj. To je ponajprije pokazatelj probitačnosti, umreženosti i fleksibilnosti bivših članova Partije koji su znali najbolje iskoristiti specifičnosti hrvatske tranzicije u demokraciju.
