U jeku zabrinutosti koja se diljem svijeta među vjernicima širi u kontekstu jačanja suvremenih »ideoloških kolonizacija« koje i u tradicionalnim katoličkim sredinama nagrizaju nauk o ljudskoj spolnosti skandinavski biskupi donijeli su uoči Uskrsa veliko svjetlo sa svojega sjevera. Njihova poruka čitala se među malobrojnim katolicima u katoličkim crkvama u Švedskoj, Norveškoj, Finskoj, Danskoj i na Islandu na petu korizmenu nedjelju, a s obzirom na to da su u tim zemljama katolici u odnosu na čitavo društvo prisutni u jednoznamenkastim postotcima, iznenađuje hrabrost da su se biskupi oduprli napasti da u svemu slijede tamošnje glavne struje.
Vrlo brzo njihova »lokalna poruka« proširila se do srdaca vjernika diljem svijeta, uključujući i Hrvatsku.
U poruci koja se s rijetko viđenom nježnošću suočava s velikim ranama povezanim s relativiziranjima spolnoga morala, koji danas uključuje i promicanje istospolnih zajednica, promjene spola, proglašavanje kršćanskoga nauka o braku zastarjelim – što sve vodi i do demografskih zima – biskupi su izrekli vjersku istinu, a ostali su u ljubavi. Išli su, naime, u srž problematike, napisavši da se znak Božjega saveza s čovjekom – duga, u današnje vrijeme smatra simbolom pokreta koji je istodobno politički i kulturni. »Prepoznajemo sve što je plemenito u težnjama toga pokreta. Dijelimo ta stajališta u mjeri u kojoj govore o dostojanstvu svih ljudskih bića i njihovoj čežnji da budu primijećeni«, napisali su, dodavši i da »Crkva osuđuje nepravednu diskriminaciju bilo koje vrste, uključujući i diskriminaciju na temelju spola ili spolne orijentacije«. Međutim ne koketiraju s tom ideologijom, otvoreno ističući da se ne slažu kad taj pokret iznosi pogled na ljudsku prirodu koji apstrahira od utjelovljenoga integriteta osobnosti, kao da je fizički spol slučajan. Protive se tomu da se takvo stajalište nameće djeci ne kao smjela hipoteza, nego kao dokazana istina, »kad se nameće maloljetnicima kao težak teret samoodređenja za koji nisu spremni«.
No posebno su poticajne njihove riječi kojima savjetuju kako komunicirati s onima koji su duboko zbunjeni u ozračju kada se mijenjaju pojmovi o tome što znači biti ljudsko, pa tako i spolno biće. »Ono što se danas uzima zdravo za gotovo sutra može biti odbačeno. Svatko tko puno ulaže u prolazne teorije izlaže se opasnosti da na kraju ostane teško povrijeđen. Trebaju nam duboki korijeni. Pokušajmo, dakle, usvojiti temeljna načela kršćanske antropologije dok prijateljski, s poštovanjem, pružamo ruku prema onima koji se zbog njih osjećaju otuđeno. Dužni smo Gospodinu, sebi i našemu svijetu dati račun o onome u što vjerujemo i zašto vjerujemo da je to istina. Kao učenici Krista, koji je Božja Slika, ne možemo svesti dugin znak na bilo što manje od životvornoga saveza između Stvoritelja i stvorenja.
Božja slika utisnuta u naše biće poziva na posvećenje u Kristu. Svaki prikaz ljudske želje koji postavlja ljestvicu nižu od te je neprikladan s kršćanskoga gledišta«, napisali su.
Posebno iznenađuju savjeti onima koji su zbunjeni tradicionalnim kršćanskim učenjem o spolnosti i dovode ga u pitanje. »Prvo, pokušajte se upoznati s Kristovim pozivom i obećanjem, bolje ga upoznati kroz Sveto pismo i molitvu, kroz liturgiju i proučavanje cjelovitoga nauka Crkve, a ne samo njegovih manjih dijelova. Sudjelujte u životu Crkve.« Pozvali su i da se, unatoč tomu što se čine bezgraničnima, »razmotre ograničenja čisto sekularnoga diskursa o spolnosti«. Drugim riječima, čini se da je došlo vrijeme da katolički vjernici, dok se mnogi u današnje vrijeme posipaju pepelom kada god se to nekomu prohtije, ne izgube ponos jer su nositelji dostojanstva djece Božje.
