Pisanje glazbe i za dječju i za »odraslu« predstavu Teatra Gavran bilo je povod za razgovor sa splitskom skladateljicom Hanom Huljić (27), za koju će pojedinci odmah reći – »to je mala od Tončija i Vjekoslave Huljić, lako njoj«. Upravo o toj temi, estradi, ali i o skladanju, smislu života, putovanjima – otvoreno je i srdačno, unatoč mnogim obavezama, odgovorila na pitanja za »Priliku«.
HULJIĆ: Svoj autorski put tek istražujem, volim dobiti priliku za rad na formama u kojim se još nisam okušala. Jako me obradovalo kada su mi ponudili da pišem dječje pjesme za predstavu, posebno za djelo kvalitetnoga i afirmiranoga pisca. Užitak mi je surađivati na kazališnom djelu! Nakon »Doktora od životinjica« obitelj Gavran ponudila mi je da napišem još dvije pjesme za predstavu »Sve o ženama«, koja trenutačno također igra u Teatru Gavran.
Imam veliku želju napisati i pjesme za predstavu, ili mali mjuzikl, na temu neke od priča iz maminih knjiga bajki i romana za djecu.
HULJIĆ: Ne postoji trenutak kada sam spoznala da je glazba moj put jer je od prvoga dana ona bila moje prirodno okruženje i zajedno s njom sam odrastala. Budila sam se svako jutro uz svirku glasovira, i ona je u mojoj kući uvijek dio svakodnevice. Jedva sam čekala da i ja počnem učiti svirati glasovir, a od prvih tonova koje sam naučila voljela sam izmišljati svoje pjesmice.
Glazbena škola, srednja glazbena škola, akademija, sve je išlo prirodnim putem, nisam ni razmišljala da bih se mogla baviti nečim drugim osim umjetnošću.
Nisam bila spremna ni na studij u drugom gradu osim Splita, ondje je bilo sve što volim i trebam. Danas često putujem, ali uvijek se jedva čekam vratiti dolje i odraditi svoju večernju rutu šetanja preko rive do Zvončaca. Taj pogled na grad nikad mi ne može dosaditi.
HULJIĆ: Prije sam se više opterećivala zbog toga i trudila se biti što neupadljivija, da ljudi ne bi govorili ovo ili ono. Još u osnovnoj školi, kada bih napisala dobar sastavak ili priču, sjećam se da su mi dobacivali u razredu: »To joj je mama napisala«, a da ne govorim za glazbeni dio. Bilo je predrasuda i od strane profesora glazbe, koji nisu upoznali ni mene ni moja djela. Danas mi to više nije tako važno. Radim svoje i trudim se ne opterećivati drugima. Iako ne mogu reći da me ne pogodi kada pročitam neki ružni komentar neispunjene osobe, očito ljute na cijeli svijet ili nečiji uspjeh.
Moj je brat samozatajna osoba i, iako živi glazbu nekad čak i više od mene jer neprestano nešto sluša i svira, ne svira već nekoliko godina s »Magazinom«, nego piše svoje pjesme i tekstove za druge izvođače.
HULJIĆ: Ne bih rekla da sam se okušala u manekenskim vodama, odradila sam kampanju za nakit jednoga proizvođača, možda uslijedi još jedna suradnja. Svako me iskustvo izvan ovoga glazbenoga veseli, isprobati nešto novo za promjenu.
Dosadno bi mi bilo da samo pišem ili samo sviram… Sada kada više nisam na faksu pa nemam zadatke, najteže ih je sam sebi zadati. Stoga me razveselilo kada sam dobila priliku pisati dječje pjesme za predstavu »Doktor od životinjica«, jer kada pišem neko klasično djelo za npr. orkestar, izgubi se motivacija kada znate da se to vjerojatno nema gdje izvesti i ne će. Sada ponovno tražim neki put. Pišem u posljednje vrijeme pjesme koje bih voljela sama otpjevati, i to me trenutačno najviše zaokuplja.
HULJIĆ: Vjerujem da ovaj život nije kraj našega putovanja. Vjera mi pruža mir i utjehu u svakodnevnim situacijama, na nju se uvelike oslanjam. Zahvalna sam na tome što sam okružena tolikim ljudima koji me vole i koje ja volim, a najmanje što mogu učiniti jest zahvaliti svaki dan na tome.
HULJIĆ: Svatko ima neki svoj smisao života. Možda treba tražiti taj smisao u svakom danu, da ga živimo tako da se osjetimo ispunjenima, da napravimo nešto pozitivno za sebe i drugoga, i da se volimo. Da ne gubimo dane čekajući neki krajnji smisao, nego da ga pronalazimo u svakom danu. Mislim da se treba truditi ostaviti iza sebe nešto dobro. Bilo to neko umjetničko djelo, ili to da smo nekomu uljepšali život, svatko ima svoje viđenje tog smisla.
Većina bi nas htjela što prije ispuniti sve što želi i ostvariti nešto bez mnogo truda. I ja sam prilično nestrpljive prirode pa samu sebe moram primiriti. Vjerujem da se, naravno, uz trud, sve ostvari u vrijeme koje je najbolje za nas, ne baš odmah kada bismo mi htjeli.
HULJIĆ: Volim putovati, ali meni osobno nema inspiracije u tome, nego treba sjesti za glasovir i odlučiti pisati. Sve je to samo volja i rad. Kada ne radim neko vrijeme – ne skladam, ne pjevam – osjećam nemir i grižnju savjesti. Ta odgovornost moja je inspiracija. Ali volim putovati, jer sam nemirna duha. Zapravo, tu sam kontradiktorna, jer sam osoba koja voli svoju dnevnu rutinu, a s druge strane, nakon nekoga vremena uhvati me nemir i moram malo promijeniti okolinu. I puno šetati, jer ako sjedim pola sata, opet osjećam taj mali nemir. I kada pišem za glasovirom, svako malo ustanem razbistriti glavu, pa se vratim pisati. Na put uvijek nosim knjigu koju trenutačno čitam, i dva-tri stripa, najčešće »Dylana Doga«. Srećom, nemam problema s čitanjem u vožnji. Uvijek nosim i bratov stari iPod i vrtim najdraže izvođače strane i domaće glazbe.
HULJIĆ: Što je »prava glazbena umjetnost«? Glazba je umjetnost, ali ne znači da je samo klasična glazba umjetnost, a ostali žanrovi nisu. Oko nje možda treba više truda i vremena, svakako poznavanja instrumenata, ali često je najteže napisati nešto najjednostavnije. Otprilike u isto vrijeme završila sam svoju »Poemu za orkestar«, u kojoj sam mogla malo i zakomplicirati stvari, kao i pjesmice za dječju predstavu. Oko njih sam se više brinula, jer su morale biti pamtljive i jednostavne a opet zanimljive. Meni je jedno i drugo jednako vrijedno.
Masovni ukus uvijek teži tim jednostavnijim pamtljivim pjesmama, danas je takvo vrijeme. Nekada su Mozartova djela bila današnja pop-glazba, pisana po posljednjem trendu.
Ja sam okružena svojim najbližima koji se bave različitim žanrovima; pop-glazbom, etno-glazbom, džezom… Otvorena sam za mnogo opcija; razumijem da jedni vole jedno, a drugi drugo. I ne osuđujem vrstu glazbe koju drugi slušaju, svi smo različiti. Naravno, žao mi je što se danas treba boriti za slušatelje klasične glazbe. Bilo bi dobro da roditelji upoznaju svoju djecu s njom dok su mala i dok razvijaju percepciju, posebno zato što je dokazano da ona pozitivno utječe na razvoj, a čak i na inteligenciju. No s obzirom na to da danas ni roditelji nisu toliko upoznati s klasikom, nije čudno da ne će biti ni djeca. Loše su pjesme nekim slušateljima dobre. Na kraju će one kvalitetne pjesme opstati, a vrijeme će pokazati je li ta glazba bila kvalitetna ili samo kratkoga vijeka.
