Prema podatcima Državnoga zavoda za statistiku, starijih od 65 godina u Hrvatskoj je 2018. godine bilo 838 599, što je bilo 20,6 posto ukupnoga stanovništva, tako da Hrvatska pripada zemljama EU-a s većim i rastućim udjelom stanovništva starijega od 65 godina. Projekcije statističkoga zavoda navode da će do 2030. godine broj stanovnika starijih od 65 godina porasti na više od 980 000, što znači da se može očekivati udio od 25 posto starijega stanovništva u sljedećih deset godina. Porast očekivanoga životnoga vijeka i nizak natalitet u posljednjih nekoliko desetljeća u Hrvatskoj rezultirao je porastom udjela stanovništva starijega od 65 godina, ali i porastom udjela stanovništva starijega od 80 godina. To postavlja sve veće zahtjeve u pogledu usluga i skrbi države o starijem stanovništvu. Važna je skrb države o siromašnim starijim sugrađanima kojima je zbog dobi smanjena njihova radna sposobnost, a iz određenih razloga imaju niske prihode/mirovine ili ih uopće nemaju. Također postaje sve važnije pitanje osiguravanja kompletnoga skupa socijalnih usluga starijim sugrađanima, kako institucionalnih tako i izvaninstitucionalnih oblika skrbi o starijim osobama u Hrvatskoj.
Posljednji tužni slučaj u kojem je šest naših starijih sugrađana izgubilo život u nedavnom požaru u obiteljskom domu za skrb o starijima upozorenje je da odgovorne institucije države trebaju sa svoje strane učiniti sve kako bi se najstarijim sugrađanima osiguralo pravo na dostojanstvenu starost i kako se takvi nemili događaji više nikada ne bi ponovili. U području skrbi o starijim osobama izazovi su uistinu brojni, no postoje i perspektive za njihovo rješavanje.
U Hrvatskoj više od 97 posto starijih osoba živi u svojim obiteljskim okruženjima, što znači da se glavnina skrbi za starije osobe pruža u krugu obitelji ili rodbine, to jest unutar tzv. neformalnoga sektora. Drugim riječima, manje od 3 posto stanovnika (tj. njih oko 23 000 od 838 000) starijih od 65 godina zbrinuto je izvan obitelji u organiziranim oblicima institucionalne skrbi kao što su domovi (državni i privatni) i izvaninstitucionalne skrbi u obiteljskim domovima i udomiteljskim obiteljima. Ipak, kako kazuju i podatci, obitelj je glavni oslonac starijim osobama u Hrvatskoj.
No stvari nisu uvijek baš tako »idilične« pa upravo oni koji su prema obiteljskom zakonu dužni skrbiti se o svojim najbližima u starijim danima to ne čine, a ima i onih koji zbog svojih objektivnih životnih okolnosti tu skrb svojim starijima nisu u stanju pružiti. Pojavljuju se tako različite životne situacije iz kojih je jasno da, osim preko obitelji, skrb o starijim osobama unutar društva koje se smatra socijalnim treba nužno osigurati i na drugačije načine tako da država ima ne samo važnu regulatornu ulogu, nego i obvezu pružiti uslugu skrbi i zaštititi najslabije, u koje svakako spadaju siromašne starije osobe.
Institucionalna skrb o starijim osobama decentralizirana je na jedinice regionalne samouprave izmjenama Zakona o socijalnoj skrbi još 2001. godine. Nakon što je proveden proces decentralizacije osnivačka su i upravljačka prava državnih domova za skrb o starijim osobama prenesena na županije. Od tada u Hrvatskoj otvaranja novih državnih domova u županijskom vlasništvu gotovo da uopće nije bilo, o čemu svjedoče podatci Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku prema kojima je 2003. kao i 2018. godine bilo 45 domova za skrb o starijima koji su u županijskom vlasništvu i tri doma u vlasništvu središnje države. U istom razdoblju potražnja za institucionalnim smještajem i skrblju starijih osoba zbog porasta udjela starijega stanovništva višestruko je porasla.
Spomenuta situacija neodgovaranja na rastuću potražnju otvaranjem novih kapaciteta u javnim domovima dovela je do snažne ekspanzije domova za skrb o starijim osobama privatnih osnivača pa se tako prema podatcima resornoga ministarstva kapacitet državnih decentraliziranih domova povećao od 2004. do 2014. za samo 426 mjesta, kapacitet privatnih domova povećao se za 2552 mjesta, a broj privatnih domova porastao je sa 48 koliko ih je bilo 2003. godine na 94 u 2018. godini s ukupnim kapacitetom 6623 mjesta, od kojih je popunjeno 5700 mjesta.
Temeljna razlika između decentraliziranih državnih domova socijalne skrbi za starije i privatnih domova nalazi se svakako u cijeni koja je u pravilu dvostruko viša u privatnim domovima (od 5000 do 10 000 kuna mjesečno), no standardi za otvaranje privatnih domova za skrb o starijima također su dosta zahtjevni. Ukupno je prema podatcima resornoga ministarstva 2018. godine u decentraliziranim domovima bilo 10 917 osoba, u domovima privatnih osnivača oko 5700 osoba, a u domovima ostalih pravnih osoba koje obavljaju djelatnost skrbi o starijim osobama bilo je smješteno oko 1240 starijih osoba.
Uz decentralizirane i privatne domove, prema podatcima objavljenim u Strategiji za starije osobe Republike Hrvatske 2014. – 2016., navodi se da postoji veći broj obiteljskih domova za koje dozvolu za rad izdaju nadležni županijski uredi za socijalnu zaštitu. Podatci o obiteljskim domovima navode da ih trenutačno radi 500-tinjak i u njima je smješteno 5513 osoba, prenio je Jutarnji list u tekstu od 14. siječnja, pa se tako u javnosti operira s ukupno oko 23 000 starijih osoba smještenih u svim oblicima skrbi te s oko 72 000 zahtjeva onih koji čekaju svoje mjesto za smještaj (na smještaj u državnim decentraliziranim domovima čeka se i duže od 10 godina). No još ne postoje javno dostupni podatci o listama čekanja u javnim decentraliziranim domovima i nisu sređene baze podataka (pa podatak o 72 000 nije precizan jer ista se osoba može prijaviti u više domova na listu čekanja, ali onda se nekoliko puta broji), što je teško razumjeti s obzirom na dostignuti stupanj digitalizacije javne uprave.
Porast broja obiteljskih domova za starije osobe odgovor je na rastuću potražnju zbog nedostatnih kapaciteta u državnim decentraliziranim domovima i dugogodišnjega neulaganja središnje države i županija u to područje.
Boljitku nije pridonio ni ubrzan proces starenja stanovništva i promjene u načinima obiteljskoga života. Pokretanje obiteljskih domova zahtijeva niža ulaganja te je procedura za pokretanje administrativno jednostavnija te je stoga i cijena smještaja u njima niža i kreće se od 3000-5000 kuna mjesečno. Upravo je takav obiteljski dom bio dom u Andraševcu u kojem je u požaru smrtno stradalo šest starijih sugrađana i za koji se kasnije ispostavilo da u njemu nikada nije proveden nadzor te da je imao dozvolu za smještaj 20 korisnika, a smještao ih je bitno više, i to u smještajnim jedinicama koje nisu bile legalizirane, prema navodima iz medijskih izvješća.
U Hrvatskoj potražnja za institucionalnom ili izvaninstitucionalnom skrblju i uslugama za starije osobe višestruko nadmašuje ponudu. Iz perspektive korisnika, tj. starije osobe najbolje je dobiti smještaj u decentraliziranom državnom domu gdje se dobije najbolja kvaliteta za cijenu od 2500 – 4000 kuna mjesečno, oni koji su platežno sposobniji kao drugu opciju biraju najskuplje privatne domove, a kao treća opcija ostaju nešto jeftiniji obiteljski domovi sa slabijim komforom i razinom socijalne usluge. Očigledno da je središnja država nakon provedene decentralizacije 2001. godine troškove skrbi o starijim osobama nastojala minimizirati prenošenjem ovlasti na županije te privatizacijom usluga skrbi o starijim osobama i prepuštanjem toga područja tržištu i »privatnoj poduzetničkoj inicijativi«. Nju, prema pravilima, regulira i nadzire država i odgovorne institucije, ali nažalost očigledno ne dovoljno, kako je pokazao teški slučaj iz Andraševca. Država očito kontinuirano štedi, da ne kažemo »škrtari«, na sustavu socijalne skrbi, a već i vrapci na granama stabala koja okružuju zgrade ministarstva znaju da je socijalna skrb zadnja na redu kada je u pitanju raspodjela sredstava iz državnoga proračuna. To se može zaključiti i po dostupnim podatcima o broju zaposlenih na poslovima inspekcijskoga nadzora navedenih institucija na kojima je zaposleno tek 10 inspektora u resornom ministarstvu. Međutim kada se dogodi tako nemili događaj, počne se uviđati kakvim posljedicama može rezultirati politika »pretjerane štednje« u sustavu socijalne skrbi.
Osim dakle temeljnoga problema nedostatnih kapaciteta, pitanje nejednakosti u pristupu socijalnim uslugama za starije postaje sve izraženije te se može govoriti o »povlaštenim korisnicima« koji su se »uspjeli smjestiti« u državne domove socijalne skrbi za koje liste čekanja obično nisu javno obznanjene s jasnim kriterijima. Naime, o smještaju u svaki pojedinačni državni decentralizirani dom odlučuje komisija doma prema Pravilniku o prijemu i otpustu korisnika (donosi ga Upravno vijeće svakoga doma) u kojem se navode samo uvjeti propisani Zakonom o socijalnoj skrbi, a o redoslijedu prijema odlučuje navedena komisija. Očito bi s obzirom na veliku potražnju svakako trebalo unaprijediti transparentnost postupka, poput javno dostupnih lista čekanja, kriterija i prioriteta za smještaj. Međutim problem je i što su decentralizirani državni domovi u vlasništvu županija i one imaju ovlasti za uređivanje navedenih postupaka tako da je sada na određeni način teško intervenirati s centralne razine, no očito je da će se mnogo toga morati poduzeti u budućnosti.
Nakon »sretnije« skupine starijih koji su se »uspjeli smjestiti« u državne decentralizirane domove slijede oni koji nisu mogli dočekati smještaj u državnom domu (ili nisu imali dovoljno »socijalnoga kapitala« koji bi im pomogao u tome), smještaju se u skupljim privatnim domovima i u obiteljskim domovima. Osim pitanja nejednake dostupnosti problem su neujednačeni standardi kvalitete smještaja i njege koja se pruža korisnicima u navedenim tipovima institucija. Također istraživanja navode i pitanje međužupanijskih nejednakosti u pogledu dostupnosti usluga skrbi za starije osobe, koje su velike. Naime u pet županija ukupni kapaciteti svih institucionalnih i neinstitucionalnih oblika skrbi je ispod 500 mjesta (Virovitičkoj, Krapinsko-zagorskoj, Ličko-senjskoj, Dubrovačko-neretvanskoj i Šibensko-kninskoj), a pet županija ima institucionalni smještajni kapacitet veći od 1000 mjesta. Izdvajaju se Zagrebačka županija i Grad Zagreb s oko 2000 i gotovo 5000 mjesta kapaciteta institucionalnoga smještaja. Međutim, Grad Zagreb i Zagrebačka županija imaju brojnije starije stanovništvo nego primjerice Virovitička i Ličko-senjska županija pa je s pravom očekivati veće kapacitete.
Uzme li se u obzir omjer postojećih institucionalnih kapaciteta u pojedinoj županiji u odnosu na broj stanovnika starijih od 65 godina, razvidno je da se primjerice u Bjelovarsko-bilogorskoj, Zagrebačkoj, Požeško-slavonskoj, Varaždinskoj županiji i Gradu Zagrebu u postojeće kapacitete smještaja može smjestiti od 3,5 do 4,1 posto ukupnoga stanovništva starijega od 65 godina, a na kraju niza s izrazito niskim kapacitetima nalaze se Krapinsko-zagorska i Virovitičko-podravska županija u kojima su smještajni kapaciteti dostatni tek za 1,3 posto stanovništva starijega od 65. S druge strane u zemljama EU-a u prosjeku oko 5 posto starijih osoba prima dugotrajnu skrb u institucijama/ustanovama, isključujući zdravstvene ustanove. Spomenute se nejednakosti dodatno pojačavaju kada se uzme u obzir podatak da u Hrvatskoj postoje tri županije (Virovitičko-podravska i Krapinsko-zagorska županija te uz njih Zagrebačka županija) u kojima uopće nema kapaciteta za institucionalni smještaj u državnim decentraliziranim domovima u kojima se korisnicima pruža najbolji omjer cijene i kvalitete.
Iz svega navedenoga može se zaključiti da područje skrbi o starijim osobama u Hrvatskoj zahtjeva hitna unaprjeđenja u pogledu izjednačavanja prava osoba starijih od 65 godina na pristup i dostupnost usluga institucionalne i izvaninstitucionalne skrbi na cijelom prostoru Hrvatske i prema jedinstvenim kriterijima. Sada se iz županijskih proračuna subvencioniraju troškovi smještaja starijih osoba u decentraliziranim državnim domovima, tj. porezni obveznici sufinanciraju te troškove, a smješteni korisnici zato ostvaruju nižu cijenu smještaja, dok s druge strane kriteriji smještaja u državne decentralizirane domove nisu dovoljno transparentni. Stoga su moguće situacije u pojedinim županijama i gradovima da siromašniji porezni obveznici iz svojih poreznih davanja u nekoj županiji sufinanciraju smještaj svojih starijih ponekad i imućnijih sugrađana u državnim domovima i koji onda svoje vrijedne nekretnine ostavljaju na raspolaganje svojim bližnjim članovima obitelji jer se ne rabe imovinski ni dohodovni cenzusi kao kriterij za određivanje cijene smještaja.
Istodobno isti ti slabije plaćeni radnici koji iz svojih plaća porezom na dohodak sufinanciraju smještaj starijih osoba u domu socijalne skrbi svoje roditelje zbog nedostatnih kapaciteta u državnim domovima moraju smjestiti zbog hitnosti u privatni dom gdje je cijena bitno viša pa su dvostruko pogođeni. Itekako je važno postaviti pitanja transparentnosti i socijalne pravednosti trenutačne situacije nedovoljno transparentnih kriterija smještaja starijih osoba u državne decentralizirane domove i taj proces urediti na transparentniji i socijalno pravedniji način. Usto, osim unaprjeđenja regulatornoga okvira važno je da država, kako središnja tako i lokalna, u budućnosti bude spremna izdvojiti veća financijska sredstva za proširenje i obnovu institucionalnih kapaciteta za smještaj starijih osoba. Naime nikakve zakonske promjene ne mogu nadomjestiti kontinuirano financijsko »zapuštanje i pretjeranu štednju« u sustavu socijalne skrbi, pa tako i u segmentu socijalnih usluga skrbi za starije osobe jer same izmjene zakonskoga okvira bez povećanja ulaganja u proširenje kapaciteta ne će biti dovoljne za unaprjeđenje situacije u tom području. Posljedice nedovoljnih ulaganja i nekvalitetnoga regulatornoga okvira mogu biti vrlo velike u tom osjetljivom području, što se vidjelo nakon žalosnoga slučaja obiteljskoga doma u Andraševcu, koji se više nikada ne bi smio ponoviti.
