Autori brojnih distopijskih romana u 20. stoljeću proricali su da će jedan od ključnih koraka u uspostavi totalitarnih društava biti pražnjenje knjižnica i spaljivanje nepoćudnih knjiga na lomačama. Ta je distopija doista i postala stvarnošću u nacističkoj Njemačkoj, sovjetskoj Rusiji, fašističkoj Italiji i drugim diktaturama prošloga stoljeća… Danas pak nitko ne spaljuje knjige na lomačama, premda – ako je vjerovati brojnim istraživanjima o padu popularnosti čitanja – nitko se za knjigama ne trga. Tako i knjižnice u mnogim hrvatskim, ali i u europskim gradovima, sve manje postaju forumi intelektualne elite i općenito centri okupljanja svekolike pameti nekoga društva. Ti forumi danas se zovu društvene mreže, »Facebook«, »Twitter«, »Youtube«, »Instagram«, a na njima često pamet biva utišana kakofonijom »mišljenja većine«.
Znakovito je da se takvi trendovi najviše osjećaju među mladima, koji pokazuju sve manji interes za čitanjem nečega dužega od rečenice-dvije, nečega što nije popraćeno videom ili fotografijom.
U potrazi za odgovorima kako popularizirati knjigu, kako knjigu vratiti u ruke mladih, kako vratiti spomenuti forum pameti u gradske knjižnice i koja je uopće njihova uloga u razvoju suvremenoga društva Glas Koncila pronašao je sugovornika u knjižničaru Željku Veghu, koji je gotovo čitav radni vijek proveo u zagrebačkim gradskim knjižnicama. Premda je u mirovini od 2019. godine, aktivan je u mnogim udrugama za očuvanje hrvatske kulturne i kršćanske baštine, drži predavanja na znanstvenim skupovima. Plod toga angažmana i njegov je članak »Povijest Gradske knjižnice u Zagrebu«, koji je dio nedavno objavljene monografije »Gradska knjižnica u Zagrebu – ususret novom vremenu«. Svoja promišljanja spremno je podijelio s čitateljima našega lista.
Godina čitanja nije ni vapaj za čitanjem ni slavljenje kulture čitanja. Valja imati na umu da se programi koje je Ministarstvo kulture prihvatilo u Godini čitanja financiraju iz europskih fondova, hoću reći da se slični programi ostvaruju i u drugim europskim zemljama. Ovdje je naglasak na razumijevanju pročitanoga, a to se razumijevanje postiže razvojem čitalačkih kompetencija. Cilj je razvijati analitičko mišljenje u čitatelja. Svrha razvijanja analitičkoga mišljenja u čitatelja jest postizanje sposobnosti današnjega čovjeka da bude uvijek, u svakom trenutku, spreman i voljan prihvaćati novosti u svom načinu rada, prihvaćati stalne promjene u načinu rada, da bude osposobljen učiti cijeli život. Ne živimo više u vremenu kada je čovjek, završivši svoje školovanje, bio pripremljen za obavljanje jednoga posla na isti način cijeli život. Kažete da se danas malo čita. Nekada se možda više čitalo, ali su uvijek većinom članovi Gradske knjižnice bili mladi, oni koji uče, srednjoškolci i studenti. Oni koji trebaju nove spoznaje, nove vidike – čitaju. Oni koji žele ili trebaju učiti – čitaju. Istina je da živimo u civilizaciji kojom dominira slika, ali se bez čitanja ne može doći do spoznavanja istine.
Ako govorimo o Gradskoj knjižnici u Zagrebu, prvo i osnovno je to da se izgradi zgrada za Gradsku knjižnicu. Grad Zagreb nikada nije gradio zgradu za svoju Gradsku knjižnicu, što je zaista nevjerojatno. To pokazuje da ovo društvo nije prihvatilo geslo »Znanje dostupno svima«. Na području Paromlina trebala bi se izgraditi zgrada za Gradsku knjižnicu površine približno 20 000 m2. To je minimalna kvadratura. Mislim da bi trebala biti i veća. Tek kada se izgradi zgrada za Gradsku knjižnicu, može se govoriti o Gradskoj knjižnici u modernom društvu. U svijetu se moderne gradske knjižnice prostiru na desetke tisuća četvornih metara, a ne na 2000 m2, kao zagrebačka Gradska knjižnica. U tim modernim gradskim knjižnicama svi imaju svoje prostore – i oni koji žele čitati u tišini, čak u osami, i mladi koji imaju prostore za druženje i glasan razgovor o knjigama. Moderne knjižnice imaju i prostore koji su »svojevrstan forum za umirovljenike«, kako kažete. Suvremena Gradska knjižnica sve uključuje, pa i u današnjoj, prostorom skučenoj knjižnici postoje programi za beskućnike i starije od 65 godina. Suvremene knjižnice uključuju sve društvene skupine. Postoji projekt za zgradu Gradske knjižnice na prostoru Paromlina. Nadam se da će se ostvariti.
Za stotinjak godina, ako bude svijeta, postojat će i knjižnice. Svaka civilizacija prikupljala je znanje o sebi. Sumerani su pisali na glinenim pločicama i te su glinene pločice spremali u knjižnice, znamo da je egipatska civilizacija imala Aleksandrijsku knjižnicu, u kojoj je bilo na desetke tisuća svitaka od papirusa, a zapisi su bili na raznim jezicima. U srednjovjekovnoj Europi stvarane su velike knjižnice u samostanima, pisalo se na pergameni. S pojavom tiskarstva u 15. stoljeću knjižnice, ne samo crkvene, doživjele su pravi procvat. Iz navedenoga vidimo da su se mediji na kojima se pisalo mijenjali, ali knjižnice su ostajale, ostajala je potreba da se znanje čuva i nudi svima koji to žele. Dakle, ne znamo na čemu će se spremati zapisi za stotinjak godina, ali knjižnice će postojati. Ne znamo na čemu će biti spremljeni zapisi jer se tehnološke promjene zbivaju velikom brzinom. Još prije dvadesetak godina neki su tvrdili da su diskete vječne. Ništa na ovom svijetu nije vječno. Knjižnice će postojati, a hoće li čovjek odbaciti papirnatu knjigu – ne znamo.
Jasno je da je poznavanje Biblije i klasika svjetske književnosti obogaćenje za mlade. Temeljno je pitanje jesu li nastavnici sposobni današnjim mladima, često izloženima površnim pristupima »skraćene« lektire na internetu, prenijeti bogatstva velikih književnih djela. Treba današnje mlade osposobiti da imaju potrebu za čitanjem koje nije samo čitanje poruka na društvenim mrežama. Ako mladima predočimo da se u svjetskoj literaturi često pojavljuju iste teme, primjerice ljubav, osveta, prijateljstvo, vjera u Boga, rat, žrtva za domovinu, ali da te teme, koje zaokupljaju čovjeka od davnina, književnici ispisuju svaki na svoj način, ako dakle uspijemo mladima pokazati ljepotu i važnost raznih načina prilaženja istoj temi, onda smo ih obogatili. No ostaje pitanje jesu li nastavnici osposobljeni mlade uputiti u razumijevanje književnoga teksta.
Kada je riječ o tiskarskim radnicima, zanimljiv je primjer koji mi je jednom spomenuo Hrvoje Prčić, urednik časopisa znanstvene fantastike »Sirius«, koji je izlazio u doba komunizma. Jednom su prilikom tiskarski radnici odbili tiskati »Sirius« jer je jedna znanstvenofantastična priča počinjala s velikim slovom »U«. Taj je primjer dobar jer upućuje na dvije važne komponente cenzure u komunizmu: jedna je komponenta histerija, dakle zabranjuje se ono što nema nikakvoga, pa čak ni cenzorskoga, razloga za zabranu, a druga je komponenta samoinicijativa, dakle ne čeka se da neki »organ« odluči o cenzuri, nego sami radnici uzimaju cenzorske škare u ruke. U »Povijesti Gradske knjižnice u Zagrebu« naveo sam primjer Antuna Kancijana, upravitelja Gradske knjižnice od ožujka 1947. do ljeta 1949., koji je jednom zaposleniku dao zadaću da iz fonda Gradske knjižnice »izluči«, dakle izdvoji sve knjige koje smatra »štetnima«. Tako je iz fonda izlučeno oko 15 tisuća svezaka knjiga! Istina, to nije učinjeno odjednom, nego tijekom vremena. Kada su članovi knjižnice vraćali knjige s posudbe, jedan dio vraćenih knjiga također se »izlučivao«. A o tome koje su knjige »štetne«, a koje nisu, odlučivao je zaposlenik, povjerenik Partije. Nisu izlučene iz fonda samo knjige tiskane na korijenskom pravopisu u NDH, nego i mnogi kršćanski autori, i ne samo knjige na njemačkom i talijanskom jeziku – tada su ti jezici smatrani »fašističkima«, nego su izlučivani i pojedini francuski autori, primjerice Andre Gide, koji je tiskan na hrvatskom jeziku prije 1941., a da pritom nije jasan razlog izlučivanja. Važno je uočiti da sama ustanova izlučuje knjige, dakle sami zaposlenici, jer je to karakteristično za totalitarna histerična društva.
Knjižničar određen za posao izlučivanja vadio je iz tzv. vanjskih kataloga kataložne listiće »štetnih« knjiga, tako da članovi ne znaju da te knjige knjižnica posjeduje, a na listićima unutarnjega, matičnoga kataloga, u koji su imali uvid samo knjižničari, zapisivalo se na listiću »Izlučeno!« te se u lijevi gornji kut listića stavljao crveni križić. Izlučene knjige nisu uništavane, nego su spremane u prostorije koje inače zbog vlažnosti i prašine nisu bile prikladne za čuvanje knjiga. Neke izlučene knjige mogle su dobiti na uvid samo osobe kojima je uvid dopustila ravnateljica knjižnice.
Posebno je zanimljiv slučaj knjiga »Lički grudobran – Spomenica povodom 250. godišnjice izgona Turaka iz Like«, tiskana u Zagrebu 1940. Ta je knjiga fizički uništavana, ona dakle nije dospjela ni u fazu izlučivanja. Gradska knjižnica u Zagrebu uspjela je nabaviti knjigu prije nekoliko godina. Sigurni smo da je Gradska knjižnica do 1945. imala tu knjigu jer je njezin urednik Nikola Matijević bio upravitelj Gradske knjižnice od 1941. do 1944. Zašto je knjiga imala tako hudu sudbinu vidljivo je iz imena nekih suradnika: Fran Binički, Mile Budak, Zlatko Milković, Mate Orišković, Mile Starčević. Dakle sve su to bili državni neprijatelji, neki od njih su ubijeni. Nikola Matijević emigrirao je iz izbjeglištva u Italiji u Argentinu 1948. U gradu Bahiji Blanci postao je ravnatelj sveučilišne knjižnice. Sa suprugom Olgom Hećimović izradio je opsežnu bibliografiju »Bibliografia Patagonica«, koja je preduvjet za znanstveno proučavanje Patagonije. Umro je 1980., a od 2004. godine sveučilišna knjižnica u Bahiji Blanci zove se »Profesor Nicolas Matijevic«. Zanimljivo je da je Matijević još 1965. objavio knjigu »Tko je tko u argentinskom knjižničarstvu«. Takvu knjigu mi u Hrvatskoj još nemamo.
Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima moralo je 1946. promijeniti ime u HKD sv. Ćirila i Metoda jer je proglašeno »suradnikom okupatora«. Tako su mnogi autori koji su objavljivali knjige u bibliotekama HKD-a sv. Jeronima bili zabranjeni, pa tako i knjige dugogodišnjega predsjednika društva Josipa Andrića, ili Petra Grgeca, koji je bio i u zatvoru. Kada je 1972. HKD sv. Ćirila i Metoda objavilo knjigu pjesama o djetinjstvu Petra Grgeca »Bijeg u djetinjstvo«, knjiga je bila izlučena iz fonda Gradske knjižnice jer je Grgec bio nepoćudan književnik, premda su pjesme bile bezazlene. Za književnike HKD-a sv. Jeronima vrijedilo je pravilo: jednom zabranjen, uvijek zabranjen. Što se tiče knjige »Nema privatnog Boga«, sve je jasno već iz naslova. Šagi-Bunić piše: »Krist je došao da sabere zajednicu, da sakupi svijet, sve ljude.« Krist je došao i komunistima, lako je zaključio komunistički cenzor. Kada danas neki političari i »intelektualci« traže od Katoličke Crkve da se ne pojavljuje u javnom životu društva, oni govore kao komunisti.
Ne znam što znači da LGBT udrugama treba učiniti »dostupnima za rad i djelovanje« javne ustanove u Zagrebu. Znači li to da uprava Grada Zagreba traži da se i kršćanskim udrugama omogući rad i djelovanje u javnim ustanovama Zagreba? To je orwelovski svijet: svi smo jednaki, ali su neki jednakiji.
