Još se nisu sasvim odlučili čime će nas strašiti. Prvo je krenulo najavama s totalnim nestašicama i skupoćom energenata, zimskim smrzavanjima bez plina i struje; taman smo se ponadali kako su se umorili od procjepljivanja i prebacili na cijepanje, a onda se pojavila i ona, »madam korona«, sa svojim medijski izbuljenim brojkama. Mora da su se kreatori javnoga straha malko pokolebali oko benzina, plina i struje jer su (o)sjetili da se mi stari »samoupravljači«, »meki socijalisti tvrdoga komunizma« ne plašimo tih energetskih nestašica? Ta, ne moramo biti stari poput živih vršnjaka veleglasno preminule engleske kraljice (takvi se u Hrvatskoj, čini mi se, ne plaše više ni Posljednjega suda), a da bi se sjećali »par-nepar« vožnji, ali i nabavljanja svijeća i ulja za uljanice, u danima naprednih socijalističkih »redukcija«. Namnožile se među nama »mudre djevice«, koje već sad imaju pune šupe cjepanica, ako zataje plin ili struja za klimauređaje, koji također vrebaju iz pritaje. I dekice su tu, tople tuhice, guščji popluni iz doba »francjožefa«. Uz pomno pohranjenu maligansku kapljicu ne damo se mi ni smrznuti ni pothladiti! Samo mladi, koji bez električne energije ne bi znali ni zube oprati ili si doručak pripraviti, misle da »bez struje nema života«. A mi, »stare kosti«, koji smo i maturalne radnje tipkali pod svjetlom petrolejke, u one dane kad naši kvartovi po dnevnom propisu nisu imali struje… Piiih, koliko smo mi prošli tih »ništa nas ne smije iznenaditi«, ne ćemo se lako dati ni sada krizama uplašiti! A još nam je i Vlada, iznenada, priredila neke »pakete« olakšica, na koje istina »pušemo« kao na vruću kašu, ali…
Pa su onda, tvorci straha, brzo vratili u igru koronu, spustivši joj i preporučljivu dobnu granicu sa 65 na 60 (baš sasvim suprotno nego što čine kad su u pitanju mirovine i kad nas uvjeravaju da su današnji 60-godišnjaci vitalni na razini nekadašnjih 40-godišnjaka, pa što onda ne bi radili bar do… godina novoga engleskoga kralja, jer ako on može »na posao« tek sa 73, što ne bi bar do toliko radili i mi svi?)! Ovako ili onako – skupoća, nestašice, il’ bolesti… straha mora biti.
U povjerenju, priznat ću vam, kao čovjek sa stisnutim žilama plašim se smrzavanja zbog preskupih energenata, a kao naivac koji fantazira da još (u najboljim kasnim radnim godinama, a po »svemirskoj pravici«) mora doći do vlastitog »mercedesa«, plašim se i covida, gripe opasne… Pa opet, svejedno Boga molim da me na vrijeme i mirno uzme k sebi. Bar prije no što svi oni »slavni« – koji su za Domovinskoga rata prvi pobjegli i najglasnije se zauzimali za »veliku Jugoslaviju« – dobiju u mom gradu i mojoj samostalnoj kiflici Hrvatskoj ulice, parkove i trgove po svojim imenima!? Bolje i od straha nego da umrem od tuge i sramote.
