Učitelj je govorio o jarmu i bremenu. Izabrao je upravo riječi koje se povezuju sa životinjama. Komu nakalemiti jaram? Gdje se najjasnije vidi breme? Nisu li to životinje koje obrađuju zemlju vukući plug? Ili one koje nose breme ljudi koji se upravo sele, kada na leđa životinje stave cijeli svoj imetak što se njiše amo-tamo? Da, takve je riječi izabrao Isus i upregnuo ih na svoje učenike, na one koji žele poći njegovim stopama. Jaram. Breme. Na ljudskim leđima. Kada su čuli te njegove riječi, ništa neobično da je među učenicima zavladalo komešanje. Nitko na svoja leđa ne želi upregnuti dodatni teret. I kako da ih onda pridobije? Isus kaže: »Jaram je moj sladak, breme je moje lako.« Istinu je Učitelj izrekao. Teret može postati i lak, pa čak i sladak, ali tek onomu tko želi pogledati Kristu u oči dok ga nosi. Lako je ono što se ne nosi uzalud, ono što ima smisla, što donosi nekakvu korist, što će na kraju uroditi plodom. Tada je teret lagan, tako postaje i sladak.
Umjesto slatkoće, teret može donijeti bijes. Ljutnja navali ako se ne vidi smisao u patnji, ako se u okretanju drugoga obraza ugleda podsmijeh, ako se noseći teret čovjek teško opeče. Stoga, nije se potrebno zavaravati da je Kristov jaram lagan. Ne, on ostaje jaram. Njega se uvijek vuče za sobom, koliko god da to nekada lagano može izgledati. Tko slijedi Kristovu poruku, taj će se naći zapostavljen, nazadan, smiješan, besciljan, odbačen. To je breme stvarnosti koja slijedi kada se krene Kristovim stopama. Ima i onih koji bi htjeli biti Kristovi, a ne uzeti njegov jaram. Oni su opijeni ljepotom kršćanskoga života, zanesenjaci su dok ne navale brige, koji se skrivaju od obveza jer misle da je spasenje tako lako otvoreno, koji šetaju od jednih do drugih duhovnih vježbi, koji mijenjaju propovjednike kao televizijske kanale ne bi li zadržali nekakav unutarnji žar. Bježe od jarma, a breme neizbježno dolazi: »Kad od nečega bježiš, to te uglavnom stigne.« Stoga, nije bez razloga Učitelj govorio o bremenu. Nije vjerniku ostavio idilu, nego mu ju otvara tek kada se suoči sa stvarnošću života.
Ivan Zlatousti dok tumači Isusove riječi o jarmu i bremenu, suprotstavlja ih prividnim dobrobitima nepravedna života: »Ako ne vjerujete našim riječima, poslušajte one koji su vidjeli lica mučenika u vrijeme njihovih sukoba, kako su, kada su bičevani i oderani, bili izvanredno radosni i veseli, a dok su bili izloženi užarenom željezu, radovali su se više od onih koji leže na krevetu od ruža. (…) Jaram vrline sladak je i lagan i očituje se i na mnoge druge načine. Ako želite, pogledajmo i bremena grijeha. Pokrenimo pohlepne, trgovce na malo i trgovce rabljenom robom dok se besramno cjenkaju. Što bi mogao biti veći teret od njihovih transakcija? Koliko samo tuge, tjeskobe, razočarenja, opasnosti, spletki i ratova izvire iz ovih dobitaka? Kao što se nikada ne može vidjeti more bez valova, tako ni njihova duša bez tjeskobe, malodušnosti, straha i uznemirenosti.«
Kršćanin, ako će se tako i nazivati, prihvatit će jaram. Ne će se skrivati negdje daleko smatrajući da će ga moći zaobići. Breme je kršćanska stvarnost. I kroz život nose se toliki tereti koji bi se rado uklonili: od posla koji nekada postaje živa tlaka, od djece koja odrastanjem postaju sve teža briga, od tijela koje ulaskom u godine postaje sve krhkije. Jarmovi su mnogi, ali onaj tko ih umije nositi, taj zna da se život kali upravo u teškoćama. Slatkoća ili lakoća mogu nastupiti samo ako se upozna gorčina ili težina. Bez jarma vlastitoga tijela dijete nikada ne bi počelo hodati, bez bremena školstva nikada ne bi naučilo pisati, bez težine života nikada se ne bi stekla životna mudrost. Nije se potrebno strašiti ozbiljnosti života. Bog je put prokrčio, on je jarmom preorao prvi put njivu života jer od jarma, od onoga sramotnoga tereta križa, od debakla napravi spektakl koji nam je nadahnuće za čitavo ovozemaljsko postojanje.
Gospodine, ako se bojimo jarmova koje vučemo kroz život, nadahni nas svojom Riječju kako bismo shvatili da su bremena što nosimo slatkoća koju ćemo doživjeti kada ih prihvatimo poput križa po kojem dolazi spasenje za vijeke vjekova. Amen.
