Dokumentarni film o ubijenoj i ranjenoj djeci u obrambenom Domovinskom ratu pod naslovom »Otkrhnuti« snimljen je po scenariju i režiji Slavice Šnur, a u produkcijskoj kući »Amico« na čelu sa Stipom Majićem Pipom prikazan je na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. O temi kojom se Glas Koncila godinama bavi te o filmu progovara redateljica Šnur. Rođena je u Vrbanji pokraj Županje kao sedmo dijete u obitelji posavskih doseljenika, u ono vrijeme bogatu Slavoniju. Na HTV-u je radila desetak godina, a zatim je otišla obilaziti Europu, gdje je stekla neka nova znanja i vještine. U 30 godina rada na filmu i televiziji stekla je nagrade i priznanja, npr. Zlatnu arenu za filmsku masku, Zlatnu arenu za kostimografiju, Nagradu za najbolji dokumentarni film »Uvik isto« (režija i scenarij). Snimanje filma o ubijenoj djeci u Domovinskom ratu započelo je na prvom javnom znanstvenom simpoziju o ubijenoj djeci koji je organizirao među inima Glas Koncila u suradnji sa Zagrebačkim institutom za kulturu zdravlja, Hrvatskim studijima, Franjevačkim samostanom u Pridvorju i Zajednicom udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskoga rata Hrvatske.
ŠNUR: Iskreno, kao i većina ljudi u Hrvatskoj, na žalost nisam baš mnogo znala o sudbini stradale djece u Domovinskom ratu, iako sam morala napustiti svoj dom zbog ratnih razaranja u Vukovaru. Ali, budući da mene motivi i ideje za moj rad same nađu, tako je bilo i s filmom koji tematizira najveću ljudsku traumu, gubitak djeteta. Za mene je to Božja providnost. To se dogodilo nakon slučajnoga susreta u crkvi sv. Josipa na zagrebačkoj Trešnjevci s majkom koja je ostala bez svojega djeteta. Upravo sam taj dan bila vrlo loše volje, jednostavno sam osjećala da moram poći u crkvu. Pošla sam da se požalim Isusu, da mi on pomogne. U crkvi se događao obred krštenja djeteta, a jedna je žena izišla iz crkve i sjela na klupu. Mislila sam da joj nije dobro, pitala sam je treba li vode. A ona je bila u suzama. Priupitala sam je zašto plače. Odgovorila mi je da je došla na krštenje kolegičina djeteta, a da je njezina kći ubijena u Domovinskom ratu kao dijete. Promišljala sam taj dan: meni je kao jako teško, a majka s kojom sam razgovarala nosila je bol i tugu. Bila sam ozbiljno posramljena ponajprije zbog neznanja za ta silna stradavanja djece u Domovinskom ratu, a i zbog svojega poimanja »teškoće« u životu. Nakon toga susreta počela sam razmišljati o svemu tome, zatim sam počela tražiti preko interneta informacije o ubijenoj i ranjenoj djeci, a onda kada sam se malo bolje informirala i otkrila neke detalje, sve me je to poprilično šokiralo. Nemir koji me je obuzeo nakon spoznaje te ljudske patnje i boli natjerao me na dublje promišljanje o životu. Jednostavno mi to nije dalo mira. Pa kakvim bih se čovjekom zvala ako bih se oglušila na ljudsku patnju? Tu je sve krenulo. Prva stvar koja mi se nametnula bilo je pitanje tko su ta djeca, kako su se zvala, kako su izgledala, koja im je bila najdraža igra, o čemu su maštala. Sljedeće pitanje koje me je mučilo jest kako roditelj živi nakon takve tragedije i kako uopće preživi taj gubitak. Kada sam pokušala razgovarati sa svojim prijateljima i poznanicima, shvatila sam da ni oni ne znaju ništa o tim stradavanjima pa me to na neki način još dodatno motiviralo da se upustim u tu priču i istraživanje. Jednostavno, vuklo me je nešto, netko me je gurao da moram učiniti nešto za nevine žrtve, a to su najnevinije žrtve – ubijena djeca!
ŠNUR: Počela sam sa slanjem službenih dopisa nekim institucijama, međutim ili nije bilo odgovora ili je bilo nemoguće dati mi bilo kakve podatke budući da je na snagu stupio taj Zakon o zaštiti osobnih podataka. I tako je sve stalo na nekoliko mjeseci. Iako sam pomišljala da sam započela nemoguću misiju, molila sam se Bogu da me usmjeri i pomogne u naumu koji sam željela ostvariti: doći do podataka i roditelja stradale djece u Domovinskom ratu. Uvjerila sam se da Bog sve vodi. Budući da me tragedija s ubijenom djecom jednostavno proganjala, gotovo svakodnevno, odlučila sam, iz očaja, napisati scenarij za kratki igrani film, koji bi tematizirao pogibiju djece u ratu. Jedna pametna mlada producentica doista se trudila da taj moj scenarij pokuša realizirati, ali ni to nije išlo budući da ta tema kao da ne zanima ljude. I onda, kada sam gotovo izgubila svaku nadu, zazvonio je telefon i rečeno mi je da je novinar iz Glasa Koncila, a to ste Vi, organizirao prvi javni simpozij o temi ubijene djece u Domovinskom ratu, pod nazivom »Otvaranje imenika – ubijena i ranjena djeca u Domovinskom ratu«.
ŠNUR: Već sutradan bila sam na tom simpoziju, koji je bio prošle godine u franjevačkom samostanu sv. Vlaha u Pridvorju kod Dubrovnika. Stvarno sam zahvalna dragomu Bogu što sam Vas tamo upoznala, zatim Vaš tim doc. dr. Jadranku Pavić i doc. dr. Vlatku Vukelić. Ondje mi se vratio sav izgubljeni entuzijazam i trasirao se moj put za daljnje istraživanje te bolne teme. Ni na jednom skupu, simpoziju ili nekom drugom okupljanju nisam osjetila toliko empatije i poštovanja. Dok sam živa ne ću zaboraviti uvodnu rečenicu izgovorenu pred tim nesretnim roditeljima, znanstvenicima, liječnicima i drugim sudionicima: »Ja vas nikada ne ću ostaviti!« Neke od majki žrtava koje su bile na simpoziju samo su zajecale. Osjetila se emocionalna bol u njihovim srcima. Doista, bilo je jako, jako emotivno. Dakle, ondje mi je omogućeno da obavim inicijalne razgovore s voditeljima udruga hrvatskih civilnih žrtava Domovinskoga rata i s nekim roditeljima poginule djece koji su tu bili.
ŠNUR: Baš kad sam mislila da je najveća teškoća prošla, počelo je snimanje. Taj dio nazvala sam »hod po staklu«. Prvo umijeće koje sam morala svladati jest strpljenje, zatim zadobivanje povjerenja tih ljudi. Jer njih je društvo toliko zapustilo, zanemarilo i povrijedilo da su digli neke nevidljive zidove oko sebe koje sam ja morala polako i vrlo oprezno probijati da bih dosegnula do njihovih emocija, do njihova srca. Normalno je da to utječe i emocionalno na onoga tko to radi. Nisu to obične izjave, nego te majke i otčevi, braća i sestre žive s tom bolju gotovo tri desetljeća. U svaku sudbinu treba ući, slušati je, otvoriti je, ali s povjerenjem i iskrenošću. Iskrenost je pritom najvažnija, a ne da se samo zadovolji nekakva forma. Promišljala sam i molila: Pa Bože moj, daj mi snage i razboritosti za njihovo razumijevanje, jer njihova su djeca ubijena. Pa kako se oni nose cijeli život s tom bolju?
ŠNUR: Kad je počelo snimanje ili, točnije, kopanje po otvorenim ranama tih ljudi, tek sam tada počela shvaćati pravu istinu. I, ma koliko mi je znalo biti teško, u sebi sam si tiho govorila: »Sram te bilo.« Pa ja samo slušam, a oni cijeli svoj život žive tu bol i nose je u svojoj svakidašnjici. I onda sam tako gurala dalje i nakon svakoga snimanja postajala zajedno s cijelom ekipom sve svjesnija koliko smo sretni i koliko nam je zapravo dobro, unatoč stotinama i stotinama prevaljenih kilometara, raznoraznih teškoća i nedaća zbog nedostatka vremena, financijskih sredstva i svega ostaloga potrebnoga za takav projekt. Kao čovjek, a i vjernik, kad sam spoznala bol roditelja i sve dublje ulazila u te priče, normalno da me je to mijenjalo i kao osobu. I na mene je to sve skupa djelovalo vrlo snažno. Nakon te spoznaje sve sam prihvaćala s lakoćom, iz dana u dan, osjećala sve veće poštovanje za te skromne i tihe ljude koji trpe, čak do te mjere da sam u njihovu društvu znala osjećati takvu poniznost jer sam u odnosu na njih bila tako mala, nevažna, ali i sretna što im pokušavam bar nešto dati. A to je pažnja. Prvo moja, a zatim ako taj cijeli projekt korektno i kvalitetno napravim uz Božju pomoć i molitve tih majki, uspijem privući pažnju cijele Hrvatske, a možda i svijeta. Teško je opisati njihove patnje, njihove snove, njihove misli, pa sam stoga isključivo dokumentaristički pustila da oni govore o svojoj pokojnoj djeci, koji su im bili planovi, predosjećaji, čime su se bavili.
ŠNUR: Stalno sam si vrtjela u glavi: pa ljudi trebaju upoznati toga maloga teniskoga genijalca Đuru, trogodišnju vrckavu Kristinu, Ivanu koja je uvijek htjela da je sve po njezinu i njezina nježnoga brata sedmogodišnjega Marka. A tek priča o Ljilji, djevojčici s najdužim trepavicama, koja se uvijek smijala, a ubijena je baš kada je otkrila prvu simpatiju…
Zatim priča o Marijinoj zrelosti i dubini vjere sa samo deset godina i njezinu malom bratu Anti, koji je bio mamina maza, zatim o Luki, nesuđenom doktoru, Tomislavu koji nije dočekao 18. rođendan, maloj Andrijani i njezinoj braći. Mlađi od njih nije navršio ni godinu dana, pa o jednoj maloj Mariji iz Dubrovnika koja je voljela pjesmu Tomislava Ivčića »Zaustavite rat u Hrvatskoj«. Pjevala ju je Marija na sav glas, i to na engleskom. Ali nažalost nitko je nije čuo. I zato danas nema ni nje ni svih njih. Jer nitko ih nije čuo, a danas nas njihovi krikovi zovu da čujemo njihove roditelje, njihovu braću i sestre. Kako je jedan od protagonista u filmu rekao, ostale su samo krhotine od ljudi. Iako su slomljeni i usamljeni, ne optužuju nikoga, ne mrze nikoga. Jednostavno nevjerojatno! Neki od njih čak se mole dragomu Bogu da im on oprosti, za egzekutore njihovih najmilijih. I zahvaljujući njima, ovaj je film prožet duhovnošću jer je većina protagonista zaklon od te silne boli našla upravo u vjeri. Tu su crpili i crpe snagu. Kad se uđe u njihove emocije, i kad otvore svoja srca, njihova je vjera presnažna, jer živjeti s tom bolju može se samo s križem koji se ne odbacuje, nego nosi kroz život. Pretežak je njihov križ, a filmom sam željela potaknuti gledatelje da budu barem na tren Šimun Cirenac. Upravo na temelju snage vjere koju sudionici iskazuju, ali i na temelju njihova pozivanja na oprost i istinu, film se može svrstati u kategoriju antiratnoga filma. Primjerice, ako bi film ušao u širu javnost, u škole za djecu odgovarajuće dobi, sigurno bi pridonio promišljanju o miru, poštovanju ljudskoga dostojanstva. U našim su školama budući političari, vojnici i pravnici, da ne nabrajam možda druge buduće sudionike vladajućih struktura. Zato ih treba na vrijeme upozoravati i odgajati da se bore protiv zla.
ŠNUR: Zapravo, ovo je prvi film s antiratnom porukom, producenta Stipe Majića, koji je dosad snimio nekoliko vrlo uspješnih ratnih i poslijeratnih dokumentaraca. Mogu reći: ovim filmom on je na neki način zatvorio jednu cjelinu jer do sada je obradio sve najranjivije i najbolnije ratne teme. To je vrijednost njegove produkcije, a njegov entuzijazam i volja da iznese neke istine o Domovinskom ratu nadilaze kategorije naručenih ili na natječajima odobrenih filmova s golemim sredstvima. Posebno ga krasi odlučnost. Dovoljno je spomenuti njegovu skromnost i poniznost da ni u jedan film nije stavio sebe, iako je i sam bio ratnik u jedinici pokojnoga generala Blage Zadre s legendarne Trpinjske ceste. Jedno je proživljeni život i iskustvo patnje, a drugo je nešto naučeno i naručeno. Veličina je producenta Majića u tome što ne ulazi u političke i druge zavrzlame, nego samo dokumentira. Poznati su njegovi filmovi »Glavu dole, ruke na leđa«, »Srce Vukovara« i niz drugih. No on nema novinarsku pompu iza sebe i samozatajno radi, a kad se pogleda njegov životopis, vidi se o kome je riječ. Valjda zbog svega što je i sam prošao ima istančan osjećaj za ljudsku patnju i bol, za Domovinski rat. Ubijena djeca najveća su žrtva koja zaslužuju pijetet u ovom društvu, u današnjem civiliziranom svijetu. Njihovi roditelji zaslužuju posebno poštovanje, a imena ubijene djece moraju se znati, po njima moraju nositi imena škole, dječji vrtići, ulice. To bi bilo nekako logično. No nisam političar i ovo je isključivo antiratni film pa to prepuštam gledateljima.
ŠNUR: Znamo da svi ljudi mogu gledati u istu sliku ili pojavu i da će svatko imati svoju percepciju te slike. Normalno je, ljudski, osobno doživljavati svaku sliku, pa tako i filmsku. No mislim da će nakon što pogledaju ovaj film većina gledatelja zaključiti da su oni kao ljudi doista blagoslovljeni i da će bez našega poznatoga »jamranja« prigrliti svoje tzv. »velike« probleme, isto tako da će još većom ljubavlju obasuti svoju djecu te da će razmisliti o snazi oprosta. Voljela bih da taj film iznjedri od svih nas kao društva malo više empatije i poštovanja zbog te doista najveće žrtve. A to je gubitak djeteta.
ŠNUR: Trudila sam se ne ulaziti ni u kakve i ničije političke odluke jer želim ostati izvan toga segmenta. Bavim se filmom sa svoga aspekta, a to je stanje i emocija, tako da nemam i ne znam presjek svih tih problema. To nije defetizam, nego jednostavno mislim da se tim podatcima trebaju baviti kompetentni ljudi, a ja sigurno to nisam. Na struci je da se dogovore, dakle, povjesničari, liječnici, etičari i drugi stručnjaci. Jedino što mislim da bi možda bilo lijepo imati jedan spomenik s imenima sve te djece. Ili da se konačno realizira ideja sa znanstvenoga simpozija da se upravo 1. listopada proglasi nacionalnim danom sve ubijene i ranjene djece u Domovinskom ratu. Po mojem skromnom mišljenju, bilo bi dobro i malo većoj djeci u školama prikazati ovaj film ili im kroz neko štivo skrenuti pozornost na stradavanja jer će sigurno netko od tih učenika možda sutra biti neki političar, koji će u danom trenutku morati donijeti neku važnu odluku, riješiti neki sukob. Ako taj netko zapamti barem jedno lice od ovih nekoliko stotina poginule djece, sigurno će si dati truda da pokuša sve, samo da izbjegne ratovanje. Pogotovo ako bude imao vlastitu djecu. Poruka je jasna!
