Da nije ovoga feljtona, za mnoga imena naše kulture (možda nije pohvalno reći, ali valja priznati) ne bih zacijelo čuo ni išta doznao, pa tako ni za franjevca slikara, konzervatora, restauratora i pisca Vinka Fugošića, što pokazuje koliko bi važno bilo imati jedinstvenu evidenciju katoličkih javnosnika kulture (u najširem smislu riječi) bar 20. stoljeća.
Rođen je 19. srpnja 1916. u Gostinjcu, selu Dobrinjštine na otoku Krku. Pučku školu pohađao je u Dobrinju, a u novicijat Franjevačke provincije sv. Jeronima stupio je 1931. na Košljunu, uzevši ime Fulgencije, te je polazio franjevačku klasičnu gimnaziju u samostanu na Badiji kod Korčule, a maturirao 1936. u samostanu Male braće u Dubrovniku. Do 1939. studirao je teologiju u Sieni, gdje je iste godine zaređen za svećenika, a diplomirao je 1940. na Visokoj bogoslovnoj školi u Splitu. Godine 1941. upisao je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, završivši 1946. studij slikarstva u klasi Vladimira Becića. Crtanje i povijest umjetnosti predavao je u biskupskoj sjemenišnoj klasičnoj gimnaziji u Pazinu 1947. – 1952., zatim po godinu dana u sjemenišnoj klasičnoj gimnaziji u Zadru i srednjoj školi časnih sestara u Splitu te od 1967. do 1974. u franjevačkoj srednjoj školi na Poljudu u Splitu, a uz to od 1967. do 1986. crkvenu umjetnost i kršćansku arheologiju na Visokoj bogoslovskoj školi u Rijeci. Od 1960. do 1963. u restauratorskoj radionici Vatikanskih muzeja specijalizirao je konzerviranje i restauriranje umjetnina pa je zatim kao vanjski suradnik radio u Restauratorskoj radionici Instituta JAZU-a u Zadru te je surađivao s Konzervatorskim uredom, kasnije Zavodom za zaštitu spomenika kulture. Od 1986. stalno je živio u franjevačkom samostanu u Crikvenici, gdje je umro 2. prosinca 2003., a pokopan je 4. prosinca na Košljunu.
Brojna su njegova likovna djela. Uz ostalo u maloj kapeli novicijata u samostanu na Košljunu naslikao je triptih Majke Božje s Djetetom, sv. Franje i sv. Ivana Krstitelja. Za kasnosrednjovjekovnu kapelu sv. Cecilije u Brusićima naslikao je novu oltarnu sliku, za župnu crkvu u Vrbniku oltarnu palu svete Obitelji, u župnoj crkvi u Polju dva ulja na platnu (Isus s pastirskim štapom i sv. Nikola Tavelić) te retabl-triptih Majka Božja s Djetetom, sv. Vid i sv. Stjepan iza oltara u crkvi sv. Vida u Svetom Vidu Dobrinjskom. Obnovio je više oltarnih slika, primjerice u crkvi sv. Martina u Gostinjcu. Izradio je kamene oltare u župnoj crkvi u Dobrinju, Krasu, crkvama sv. Nikole u Šilu, sv. Martina u Gostinjcu, Gospe Lurdske u Županjama. U Crikvenici je surađivao u uređenju franjevačkoga samostana i župne crkve sv. Antuna Padovanskoga. Izradio je brojne nacrte za oltare, ambone i vitraje. U »Šematizmu Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri« tiskani su njegovi crteži samostana te provincije.
Autor je knjiga »Znancima u pohode« (1983.) i »Franjevački klaustri na hrvatskoj obali – Moja priča o klaustru« (1995.), u kojoj opisuje klaustre franjevačkih samostana od Istre preko Dalmacije do Boke kotorske, iznosi sjećanja na boravak u Italiji i zapažanja o nekim poznatim klaustrima talijanskih samostana. Knjigu je ilustrirao crtežima, uz fotografije Živka Bačića i Kreše Tadića. U »Maruliću« je 1997. i 1998. objavio svoja sjećanja na pohode Dubrovniku tijekom Domovinskoga rata, s brojnim pojedinostima iz povijesti Dubrovnika i njegovih franjevačkih sakralnih zdanja. Važan je i njegov tekst o kulturnoj baštini Franjevačke provincije sv. Jeronima na području Istre i Kvarnera, tiskan 1999. u zborniku »Pod zaštitom svetoga Jeronima«, u kojem je obradio samostane Navještenja Marijina – Košljun, sv. Bernardina (sv. Eufemije) – Kampor (otok Rab), Pohođenja Marijina – Pazin, sv. Franje – Nerezine (otok Lošinj), sv. Franje – Rovinj, sv. Antuna – Crikvenica i sv. Antuna – Pula.
U krugu paleografa i arheologa poznat je po tome što je utvrdio prvotno mjesto Bašćanske ploče, o čemu je pisao u »Krčkom kalendaru« za 2001. godinu. »Tu je iznio sve okolnosti utvrđivanja prvotnoga mjesta i prvotne funkcije Bašćanske ploče… Prema njegovu mišljenju, Bašćanska ploča je prvotno bila lijevi plutej (pluteus) u crkvenoj pregradi (septum) koja je dijelila redovnički kor od prostora za puk u crkvi. (…) Svoju pretpostavku prvotnoga mjesta i prvotne funkcije Bašćanske ploče fra Vinko je 1951. godine priopćio Branku Fučiću (koji ga je oslobodio od zlosilja i prijetnji nekih zadrtih komunista – prim. V. L.), koji je to prihvatio i ubrzo znanstveno fundirao te iznio u znanstveno-stručne krugove i među javnost, ali ne zaboravivši pritom spomenuti poticaj i zaslugu fra Vinka« (T. Galović).
»Tišina je bila zaštitni znak osobnosti te stalni pratitelj životnih poglavlja fra Vinka Fugošića« (G. Gržetić), a u svemu se životu i djelu »kao njegova prepoznatljivost očituje franjevačka jednostavnost« (T. Galović), koju je sam izrazio riječima: »Kad se nađeš u samostanskoj sobi obasjanoj suncem, s pogledom na veličanstvenu pučinu, gdje sunce iskri i nestašno se igra, prosipa svoje srebro, ne možeš se oteti zanosu, pa s Franjom kliktati Stvoritelju…«
