»Biti prvi krštenik koji je poliven novom vodom smatralo se značajnim znakom. Uvijek me ispunjalo zahvalnošću to što je moj život od početka na taj način bio uronjen u uskrsnu tajnu jer to je samo mogao biti znak blagoslova. Dakako, nije bila uskrsna nedjelja, nego upravo Velika subota. Međutim, što više razmišljam, sve mi se više čini da je to primjerenije biti našega ljudskoga života koji još čeka Uskrs, koji još nije u punom svjetlu, ali s pouzdanjem ide prema njemu«, riječi su kojima je Benedikt XVI. oslikao vlastito krštenje u crkvi sv. Osvalda u bavarskom mjestašcu Marktlu na rijeci Innu samo četiri sata nakon što je rođen na neobično snježnu travanjsku Veliku subotu 16. travnja 1927.; krštenje dječačića čiji su se roditelji zvali baš kao i Isusovi – Joseph i Maria – a uz koje su ga radosno dočekali šestogodišnja sestrica Maria i dvogodišnji brat Georg. Krstio ga je svećenik Joseph Stangl, s na rukama držala kuma rođakinja Anna Ratzinger. Bilo je neočekivano hladno, ali sigurnost je davala činjenica da dijete kršteno vodom blagoslovljenom na Veliku subotu i samo mora biti blagoslovljeno, kao i njegova majka, već u petom desetljeću života…
Zbog otvorene kritike nacizma njegov je otac doživljavao gotovo pravi progon i preseljenja te je već 1937. godine – premda još nije morao u mirovinu – prestao sa službom, a obitelj se naselila u Traunstein, gdje je Joseph polazio gimnaziju te 1939. ušao i u malo sjemenište. Unatoč skladnoj pobožnoj obitelji koja mu je pružala svu toplinu, adolescencija i mladost Josepha Ratzingera nisu bile idila jer je već kao 15-godišnjak osjetio težinu Drugoga svjetskoga rata. Protiv vlastite volje mobiliziran je u pomoćnu postrojbu njemačkih protuzrakoplovnih snaga, a početkom 1945. – izlažući se pogibelji – pobjegao je iz nacističke vojske i vratio se u Traunstein. Prije nego što je, u studenom iste godine, s bratom Georgom ponovno krenuo u sjemenište, doživio je još jednu kušnju: u gradić su došle savezničke snage, a on je kao »njemački vojnik« (premda bez dana ratišta) uhićen te je proveo mjesec dana u zatočeništvu…
Nakon studija filozofije i teologije, od 1946. do 1951., došao je i taj dan: Joseph Ratzinger, zajedno s rođenim bratom Georgom, zaređen je za svećenika 29. lipnja 1951.
Godinu nakon ređenja, s nenavršenih 25 godina, počeo je predavati na Višoj školi u Freisingu. Godine 1953. doktorirao je teologiju obranivši disertaciju »Narod i dom Gospodnji u Augustinovu nauku o Crkvi«, a četiri godine kasnije pod vodstvom slavnoga profesora Gottlieba Söhngena postao je predavač na Sveučilištu s habilitacijskom radnjom »Teologija povijesti svetoga Bonaventure«.
Studenti su ga vrlo brzo prozvali »Goldmund« (Zlatousti) zbog jasnoće i ljepote izražavanja, a pred njim su bila dva desetljeća u kojima je bio sveučilišni predavač dogmatike i fundamentalne teologije i u Bonnu, Münsteru, Tübingenu, Regensburgu… Proslavio se veoma zapaženim predavanjem »Zašto sam još u Crkvi?« (na Bavarskoj katoličkoj akademiji), stvarao je i pisao brojna teološka djela, među kojima se ističu »Uvod u kršćanstvo« (1968.), »Demokratizacija Crkve« (1970.), »Dogma i objava« (1973.)…
Njegova teološka vrsnost i snaga njegovih pisanih djela učinila ga je ekspertom koji je od 1962. do 1965. znatno pridonio i radu Drugoga vatikanskoga koncila kao teološki savjetnik kardinala Josepha Fringsa, a obnašao je i važne službe i zadaće u Njemačkoj biskupskoj konferenciji i Papinskoj teološkoj komisiji.
No zato su tisuće vjernika pred münchenskom katedralom neskrivenom radošću prigrlile osam desetljeća iščekivanoga dijecezanskoga svećenika kojemu je povjereno upravljanje velikom bavarskom biskupijom. Kao jedan od najmlađih njemačkih nadbiskupa Ratzinger je za geslo uzeo riječi »Cooperatores Veritatis« (Suradnici istine), pojasnivši ga u svjetlu svoje teološke, a sad i pastirske službe: »Uza sve razlike, radilo se i radi se o istom: slijediti Istinu, biti njoj u službi. Potom i zbog toga što je tema ‘istine’ gotovo posve iščeznula iz današnjega svijeta jer se čovjeku čini odveć velikom, a ipak se sve ruši ako nema istine. Zato mi se ovo biskupsko geslo činilo primjereno vremenu u kojem živimo, ‘suvremeno’ u najboljem smislu te riječi.«
Samo nekoliko tjedana nakon biskupskoga ređenja papa je 27. lipnja 1977. imenovao Josepha Ratzingera kardinalom prezbiterom rimske crkve sv. Marije Tješiteljice na Tiburtinu. Te je godine na sinodi upoznao i poljskoga kardinala Wojtyłu, ali tek su u »godini trojice papa« i tijekom dviju konklava njih dvojica uspostavila čvršće poznanstvo, početak istinskoga prijateljstva…
Ni pet godina nakon biskupskoga ređenja i kardinalata Ratzinger se morao oprostiti s Bavarskom jer ga je 25. studenoga 1981. papa Ivan Pavao II. proglasio novim pročelnikom Kongregacije za nauk vjere te je na tom mjestu naslijedio hrvatskoga kardinala Franju Šepera.
U Rimu, u koji se doselio u veljači 1982., kardinal Ratzinger postao je doslovce desna ruka pape Ivana Pavla II. Dulje od dvadeset godina surađivali su i družili se. Gotovo svakoga petka sastajali su se na razgovor o važnim crkvenim temama. Kao kuriozitet, papa Poljak sa svojim je prijateljem razgovarao na njemačkom jeziku, a jednom je javno rekao: »Zahvaljujem Bogu za kardinala Ratzingera. On je vrlo pouzdan prijatelj!« Ne slučajno, postavši papa Benedikt XVI., ovaj mu je uzvratio, rekavši o svojem prethodniku: »Čini mi se da osjećam njegovu snažnu ruku koja stišće moju; čini mi se da vidim njegove nasmiješene oči i da čujem njegove riječi: ‘Ne boj se!’« Dvojica papa, dvojica prijatelja.
S položajem pročelnika Kongregacije za nauk vjere kardinal Ratzinger preuzeo je i službu predsjednika Međunarodne teološke komisije i Papinske biblijske komisije. Kao vrsni teolog bio je i glavni nositelj epohalnoga projekta, izrade Katekizma Katoličke Crkve, koji je prije objave 1992. doživio devet susljednih redakcija, sve pod njegovim budnim okom.
Osamdesete su donosile velike izazove, nagoviještale promjene, a kardinal Ratzinger mnogima je postao trn u oku nakon objave dokumenta naizgled nepolemična naslova »Instrukcija o nekim aspektima ‘teologije oslobođenja’«, u kojem je točku po točku demontirao teoriju i praksu marksizma, pokazujući da su obje nespojive s kršćanskim pogledom na svijet te da je nemoguće u kršćansku teologiju preuzimati marksističku analizu društva, čiji je »plod« nepoštovanje ljudskoga dostojanstva i ljudskih prava.
Beskompromisno vjeran ljepoti i istini katoličke vjere, onakve kakvu je upoznao i zavolio još u djetinjstvu, kardinal Ratzinger sve više je dobivao na ugledu među kardinalima, koji su ga 1998. izabrali za vicedekana, a 2002. i za dekana Kardinalskoga zbora, najavljujući tako da upravo u njemu vide osobu prikladnu za preuzimanje pastirske skrbi o Crkvi nakon Ivana Pavla II.
Postoji izreka da onaj koji u konklave uđe kao papa, iziđe kao kardinal, odnosno da »glavni favoriti« redovito ne budu izabrani. Joseph Ratzinger pokazao se kao iznimka koja potvrđuje pravilo jer je – prema očekivanjima – izabran za novoga poglavara Katoličke Crkve. I to nakon samo četiri glasovanja, u samo 24 sata, što je protumačeno kao jasan znak jednodušnosti i jedinstva u Crkvi, s obzirom na to da su se tada širili glasovi kako su »kardinali razjedinjeni«… Tako je čileanski kardinal Jorge Arturo Medina Estevez svečano gradu Rimu i cijelomu svijetu objavio 19. travnja 2005. da je Joseph Ratzinger 265. papa u povijesti Crkve te da je uzeo ime Benedikt XVI.
»Draga braćo i sestre, nakon velikoga pape Ivana Pavla II. gospoda kardinali izabrali su mene, jednostavna i ponizna radnika u Gospodnjem vinogradu. Tješi me činjenica da Gospodin zna raditi i djelovati i s nedostatnim sredstvima i nadasve se pouzdajem u vaše molitve. U radosti Gospodina uskrsnuloga, pouzdajući se u njegovu trajnu pomoć, idemo naprijed. Gospodin će nam pomoći, a Marija, njegova presveta Majka, bit će uz nas. Hvala.« Bile su to riječi kojima se novi papa obratio mnoštvu od 100 tisuća ljudi na Trgu sv. Petra, ali i višemilijunskomu gledateljstvu pred malim ekranima širom svijeta.
S prve svečane inauguralne mise, pet dana kasnije, ostat će upamćene njegove skromne riječi: »I sada, u ovom trenutku, ja slabi službenik Božji moram prihvatiti ovu nečuvenu zadaću koja stvarno nadilazi svaku ljudsku sposobnost. Kako je mogu ostvariti? Kako ću biti u stanju to učiniti? Vi svi, dragi prijatelji, upravo ste zazvali cijelu četu svetaca, koju predstavljaju neka velika imena Božje povijesti s ljudima. Na taj način i u meni se ponovno budi ta svijest: nisam sam. Ne moram sam nositi ono što u zbilji nikada ne bih mogao sam nositi. Četa Božjih svetaca me štiti, podupire me i nosi. A prate me, dragi prijatelji, vaša molitva, vaša blagost, vaša ljubav, vaša vjera i vaša nada.« Kao i riječi koje je izrekao umjesto svoga papinskoga programa: »Moj je pravi program upravljanja da ne činim svoju volju, da ne slijedim svoje ideje, nego da slušam, s cijelom Crkvom, Gospodinovu riječ i volju te da se prepustim njegovu vodstvu, tako da on sam vodi Crkvu u ovom povijesnom času.« Ali pamti se i rečenica: »Molite za mene da ne pobjegnem iz straha pred vukovima«, koja za mnoge s današnjega motrišta odzvanja ne samo tjeskobno, nego i proročki.
Netom prije nego što bi navršio osmu godinu papinstva, na Svjetski dan bolesnika 11. veljače 2013., papa Benedikt objavio je svoje odreknuće od papinske službe, rekavši kardinalima na konzistoriju: »U današnjem svijetu, izloženu brzim promjenama i potresanu veoma važnim pitanjima za život vjere, za upravljanje lađom svetoga Petra i naviještanje evanđelja potrebni su također tjelesna i duševna snaga, koja se, posljednjih mjeseci, kod mene smanjila tako da moram priznati da nisam više sposoban dobro vršiti povjerenu mi službu. Zbog toga, duboko svjestan težine ovoga čina, u punoj slobodi izjavljujem da se odričem službe Rimskoga biskupa, nasljednika svetoga Petra, koju su mi 19. travnja 2005. povjerili kardinali, tako da će od 28. veljače 2013., u 20 sati, stolica svetoga Petra biti upražnjena i morat će se sazvati – od strane onih kojima je to zadaća – konklave za izbor novoga pape.«
Sve je potkrijepio svojim posljednjim Angelusom 24. veljače obrativši se okupljenomu mnoštvu (dijelom i iznenađenu) na vatikanskom trgu, rekavši: »Gospodin me zove ‘uspeti se na goru’, da se još više posvetim molitvi i razmatranju. Ali to ne znači napustiti Crkvu, štoviše, ako to Bog traži od mene, to je upravo zato da joj mogu nastaviti služiti s istim predanjem i ljubavlju kojom sam to činio do sada, ali na način koji više odgovara mojoj dobi i mojim snagama.«
Nakon povlačenja od službe papa emeritus živio je tihim i skrovitim životom u samostanu Majke Crkve u Vatikanskim vrtovima, vrlo rijetko se pojavljujući u javnosti. Tek je u lipnju 2020. nenadano napustio Vatikan da bi posjetio bolesnoga brata Georga u Regensburgu, s kojim je cijeli život bio i (duhom) ostao nerazdvojan, sve do Georgove smrti 1. srpnja 2020. Zapravo se Josephov brat Georg, valjda jedini, rastužio kad mu je brat bio izabran za papu jer se dva brata i svećenika više nisu mogla redovito viđati i uživati u glazbi, provoditi zajedničke godišnje odmore obilazeći grob pokojnih roditelja u Regensburgu, a od 1991. i sestre Marije… Njezin je ručni sat Joseph nosio na ruci i kao papa, a koliko je Benediktu XVI. bila važna obitelj – njegova, ali i općenito kao »Crkva u malom« – potvrđivao je svojim teološkim djelima, kao i riječima kojima je jednom izrazio zahvalnost vlastitim roditeljima: »Ne bih znao uvjerljiviji dokaz vjere od upravo te čiste ljudskosti u kojoj je sazrijevala vjera mojih roditelja.«