»Kršćanstvo ne živi od pukoga očitovanja, nego od mukotrpnoga svjedočenja«, jedna je od niza pamtljivih misli Željka Mardešića, mnogima znana pod pseudonimom Jakov Jukić, koji je svojim tekstovima obilježio desetljeća pokoncilske katoličke misli u Hrvata.
Rođen je 10. svibnja 1933. u majčinu zavičaju – Milni na otoku Braču, a po otcu potječe iz obitelji koja je utkana u ribarsku povijest Komiže. U Komiži je završio osnovnu školu, u Splitu gimnaziju, u Zagrebu studij prava. Od 1960. do umirovljenja 1993. bio je pravni savjetnik u »Drvnom kombinatu« i »Jadrankamenu« u Splitu. Istodobno je u dva navrata predavao sociologiju religije i kolegij religije svijeta na splitskoj Teologiji, odnosno Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu i Visokoj teološko-katehetskoj školi u Zadru.
Bio je supokretač triju časopisa: »Crkve u svijetu« 1966. u Splitu te »Mirotvornoga izazova« 1991. i »Nove prisutnosti« 2003. u Zagrebu, aktivan sudionik brojnih znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu, delegat BKJ-a na Biskupskoj sinodi u Rimu 1985., vanjski suradnik Instituta za društvena istraživanja »Ivo Pilar« u Zagrebu, Franjevačkoga instituta za kulturu mira u Splitu i Ekumenskoga instituta »Centro Aletti« u Rimu. Od 2003. bio je na čelu Katoličkoga akademskoga kruga (KRAK) kao njegov predsjednik. Kao oženjeni vjernik laik držao je duhovne vježbe ne samo redovnicima, nego i hrvatskim biskupima. Sveučilište u Splitu dodijelilo mu je 2003. godine počasni doktorat. Umro je 26. lipnja 2006. u Splitu. Pokopan je u Komiži na Visu.
Mardešićev prvi interes bio je Drugi vatikanski koncil i koncilske mijene te pitanje odnosa Crkve i religije prema modernomu svijetu. To je prepoznatljivo u njegovih sedam knjiga: »Religija u modrenom industrijskom društvu« (kao J. Jukić) 1973., »Povratak svetoga« (kao J. Jukić) 1988., »Budućnost religije« 1991., »Lica i maske svetoga« 1997., »Svjedočanstva o mirotvorstvu« 2002., »Odgovornost kršćana za svijet« 2005. i »Rascjep u svetome« 2007. – te u više od sto trideset znanstvenih studija u »Crkvi u svijetu«, »Novoj prisutnosti«, »Bogoslovskoj smotri«, drugim časopisima i zbornicima, i u više od 250 napisa u revijama, tjednim i dnevnim tiskovinama.
Premalo je prostora makar nabrojiti njegove važnije tekstove. »Bogat je bio registar Mardešićevih aktivnosti. (…) Mardešić je sretan spoj kontemplacije visokoga misaonoga dometa i akcije u smislu otjelotvorenja svoje uzvišene misije. Kao vjernik izvornoga katoličkoga habitusa bespoštedno se suprotstavljao svakom obliku izopačenosti religije. Njega zaokupljuje tradicija otvorenosti, mirotvorstva i mirotvoraca unutar katoličanstva« (E. Čimić). »Na srcu mu je posebno ležala čistoća pogleda na kršćaninov odnos prema životu. Zato je istančano isticao: ‘Zlo je najprije u nama i njega treba iskorijeniti: dobro je u bližnjemu i njega treba poticati. Otud i obrat u odnosu prema svijetu: nema neprijatelja, nego braće; nema protivnika, nego bližnjih. Kršćanin nije čovjek protiv drugoga, nego za drugoga – kao što je to bio Isus Krist.’ (…) Njegovo je glavno načelo bila dobrota kao uvjet kršćanskog djelovanja i svjedočenja u društvu. Sve što je s pravom kritizirao bilo je iz čiste želje da se kršćani na kršćanski način zauzmu za društvo. U tom smislu kaže: ‘Kršćani se stoga, sasvim sukladno nauku Koncila, mogu opredijeliti za različite političke stranke, dakako, ukoliko one nisu programatski usmjerene protiv kršćanske vjere i morala, ali im metodologija djelovanja treba biti zajednička, a to je – dobrota’. (…) Na tragu te tvrdnje i drugih smjernica snažnom je zauzetošću i svojstvenom predanošću desetljećima pratio, proučavao i usmjeravao život Crkve u hrvatskom društvu, kritički propitivao odnos kršćanstva prema modernom svijetu i promišljao današnje globalne društvene procese« (N. A. Ančić). »Sve nas upućuje na zaključak da je njegov duh bio posve nastanjen duhom Koncila, a to zato jer je u koncilskome duhu prepoznao svježinu i životnost Duha osobe Isusa Krista« (T. Matulić).
Te tri ocjene, od brojnih, upućuju na njegov habitus. Bio je čovjek dijaloga, pomirenja i susreta. Iako ga držaše sociologom religije i, suvremenije rečeno, religiologom, njegova je misao primarno pastoralnoteološka: kako kršćanin treba razumijevati svijet, uklapati se u nj i mijenjati ga iznutra vlastitim svjedočanstvom vjere? Slikovito rečeno, bio je »leonovski«, a ne »piovski« teolog. Takav, imao je mnogo sljedbenika, koji su ga voljeli, i mnogo kritičara, koji su ga poštovali. »Da je kojim slučajem živio u Francuskoj, bio bi suvremeni Maritain, Mounier. Ali živio je u Hrvatskoj. Bio je Hrvat« (G. Črpić). Maritain ne bi bio, ali Mounier zacijelo bi. U Francuskoj. U Hrvatskoj je dostatno bilo biti ono što je bio: »teolog bez diplome« (N. A. Ančić) koji je ostavio i danas vidljiv trag u hrvatskoj katoličkoj pokoncilskoj društvovnoj misli.
