U Ponovljenom zakonu čitatelj nailazi na niz uputa s obzirom na ustrojstvo izabranoga naroda. Najprije su spomenuti sudci čija je zadaća bila brinuti se da u narodu vlada pravda u ovisnosti o Bogu. Potom je istaknuta uloga kralja čija je zadaća bila da najprije sâm bude poslušan Gospodinu, a onda i da narod vodi putom vršenja Božjih zapovijedi. U nastavku su spomenuti i svećenici koji su morali »stajati pred Gospodinom«, prinositi žrtve i u Gospodinovo ime blagoslivljati narod. Na kraju se spominje i uloga proroka. Uvod u govor o proroku čini rečenica: »Kad uđeš u zemlju koju ti daje Gospodin Bog tvoj, nemoj se priučavati na odvratne čine onih naroda.« Kako bi narod mogao ostati vjeran Gospodinu u novim okolnostima, u okolnostima u kojima su trebali živjeti usred drugih naroda koji su štovali druge bogove, Gospodin im odlučuje slati proroke. Stoga Mojsije i kaže: »Proroka kao što sam ja, iz tvoje sredine, podignut će ti Gospodin, Bog tvoj: njega slušajte!« Bog za toga proroka nadalje kaže: »Stavit ću svoje riječi u njegova usta da im kaže sve što mu zapovjedim.« Iz toga je jasno da je uloga proroka da prenosi Božje riječi njegovu narodu kako bi narod mogao živjeti u poslušnosti Bogu. Prorok je prvi koji je odgovoran za Božju riječ ako je mora vjerno prenositi, a narod je odgovoran ako je mora vjerno slušati. Te riječi Ponovljenoga zakona probudit će u židovstvu očekivanje da će Bog ponovno poslati ne samo niz proroka na koje se nailazi u Starom zavjetu, nego i jednoga sasvim osobitoga proroka za kojega će se doista moći reći da je prorok poput Mojsija. Novi zavjet prepoznaje u Isusu Kristu ostvarenje i toga Božjega obećanja. U Djelima apostolskim Petar u svom govoru nakon ozdravljenja hromoga, spomenuvši Isusa Krista kao Božjega Pomazanika koji je trebao trpjeti, dodaje: »Njega treba da nebo pridrži do vremena uspostave svega što obeća Bog na usta svetih proroka svojih odvijeka. Mojsije tako reče: ‘Proroka poput mene od vaše braće podignut će vam Gospodin, Bog vaš.’« Uz to proroštvo vezan je i poziv: »Njega slušajte!« To je poziv koji su apostoli čuli na gori preobraženja. Već je ondje jasno da je Isus prorok poput Mojsija, kojega valja slušati.
U Evanđelju po Marku Isus ulazi u sinagogu u Kafarnaumu i počinje naučavati, a evanđelist opaža da je to činio »kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci«.
Time se želi izreći osjećaj koji je postojao u narodu da Isus govori riječi Božje, da ima vlast naučavanja koja je od Boga. Kao da se iz te rečenice iščitava ona ista suprotnost između Isusa i pismoznanaca kakva u Starom zavjetu postoji između pravih i lažnih proroka, između onih koji prenose Božju riječ i Božju volju i onih koji često govore ono što ljudi vole čuti ili što vladari vole čuti ili što sami misle da je dobro i potrebno, a ne ono što je Božje. Isusova vlast da prenosi Božju poruku potvrđena je i izgonom nečistoga duha. Evanđelist Marko donosi više izvještaja o Isusovu djelovanju protiv nečistih duhova, o njegovim izlječenjima i ostalim čudesnim djelima nego što ih se može naći kod drugih evanđelista. Marku je važno da pokaže upravo Isusovu božansku moć koja se počinje očitovati ne bilo kojim čudesnim djelom, nego namjerno izgonom nečistoga duha. Tako se od samoga početka vidi da je Isusovo poslanje bitno povezano s iskorjenjivanjem zla i Zloga. Zato narod na kraju toga evanđeoskoga odlomka, shvativši pravo značenje Isusova poslanja, zaprepašteno govori o »novom i snažnom nauku«. Na prvom je mjestu nauk, a čudo izgona zloduha samo je njegova potvrda. Moglo bi se reći da prvo čitanje i evanđeoski odlomak pojašnjavaju tko je Isus Krist i koje su značajke njegova poslanja, što čovjek od njega treba očekivati, koji je učinak njegova dolaska u ovaj svijet.
Apostol Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima bavi se sasvim drugim pitanjem. Prema Knjizi Mudrosti, tko žudi za mudrošću i tko »radi nje bdî, brzo je bezbrižan«, jer i sama je mudrost praćena duhom bezbrižnim. Ipak, kaže Pavao, oko nečega se valja brinuti – oko Gospodina, a ne oko svijeta. Govoreći pritom o životu izvan braka, Pavao ne ide za tim da u korintskoj zajednici zabrani sklapanje brakova, nego samo ističe prednost života izvan braka. On to pak govori »na korist« Korinćanima, no ta korist opet nije nešto materijalno, nego je riječ o spasenju. Nije dobro u tom tekstu tražiti utemeljenje redovničkoga načina života, ili pak života u svećeničkom celibatu. Pavlove su riječi upućene svim kršćanima, a njima on ne želi uvoditi nova pravila, nego samo predstaviti što je u životu vjernika najvažnije. Stoga apostol i kaže da ne savjetuje Korinćane kako bi im postavio »zamku«. Riječ je o slici omče ili male mreže kakvu su Rimljani rabili za lov, koja guši životinju na koju je bačena. Pavao nipošto ne želi ostaviti takav utisak na svoje slušatelje. Ostavlja im punu slobodu, da sami odluče kako će nesmetano biti »privrženi Gospodinu«. To je i glavna poruka odlomka. Nije najvažnije pitanje hoće li se kršćanin ženiti ili ne će, nego hoće li biti privržen Gospodinu i u svemu njemu ugađati. Gospodinu se može ugađati u svakom staležu i u svakoj životnoj situaciji.
