Unatoč stalno manjkavim dioptrijama, raskolačio sam sva četiri oka vidjevši što se krije u kutiji koju sam jučer osobno preuzeo, potpisavši primitak čovjeku iz žutoga kamiona. Plastični bor – koji se otvara brže od moga kišobrana – u mojoj kući!? Nisam dospio ni zaustiti riječ gnjevna pravednika, a »raspakiravači« te zelene nakaze već su se topili od milja. Prvo je moja ženica Jelica radosno ciknula: »Konačno ne će biti usisavanja iglica!« Potom je zet rekao da je to ekonomičnije jer će nam bor trajati pet godina ili makar »dok žene ne ugledaju novu liniju bora, kojemu se iglice same od sebe rose«. Onda je još moja kći, ukočena k’o ona zelena Greta, dodala da smo konačno ekološki osviješteni jer ne uništavamo šume…
A kad sam poželio reći da je meni baš stalo do toga kako će svoju familiju prehraniti i onaj koji uzgaja drvca za božićnu sječu i za radost mirisa prirode u svakom domu, naiđoše unuci osnovci i počeše cviljeti kako je novi plastični božićni bor »ružan i baš bez veze«. Ponadah se međugeneracijskoj potpori, ali unuka Petra tad, gotovo u suzama, pokaže na mobitelu ono što su čekali: »Pa rekli smo ovakvo ‘obrnuto viseće božićno drvce, sa snijegom’! To je sada ‘in’, a ne ovo staromodno smeće!« Gledam i ja u »mobač«, ne vjerujem svojim očima. Bor pribijen u strop! Putujem »misliplovom« gotovo četrdeset godina unazad, pa se sjetih staroga kompića, »sveumjetnika« Siniše, kako je – pokunjen i obješen poput rahitičnih grana borića koji je kupio na Badnjak u škrtoj socijalističkoj »prednovogodišnjoj« ponudi – došao na ideju umjetničke instalacije zvane »bor na stropu«. Upucao ga je s dva tipla, a grančice se, žive i mirišljive, nekim čudom postavile baš kakve su trebale biti na stojećem boru. Kesili smo mu se tada, a čovjek je bio desetljećima ispred svoga vremena! Jer evo, došlo doba u kojem je »prevrnuti« bor sasvim normalan, zapravo »trendy« i poželjan baš kao što je višestrukim roditeljima oduzimati prava, a istospolnim parovima »darivati« potomstvo; baš kao božićno cijepiti djecu od pet godina da ne bi umirali stariji od 80, za koje je zakonodavstvo u vrlim zemljama ionako već osiguralo eutanaziju s glazbom i miomirisom po izboru; baš kao i smrviti obitelj cjelodnevnim i nedjeljnim radom u sve dane do duboke starosti…
»E, nećemo tako! Valjda imam bar slobodu izbora bora! Onoga pravoga, živoga, zelenoga, starinskoga! S jabukama i bombonima na njemu, s repaticom na vrhu i s Isusekom, Marijom i Josipom pod njime, a ne na stropu!« dreknuh konačno, a prije no što su svi dospjeli zakolutati očima, pristupi mi najmlađi unučić: »Evo ti ga, deda… Vani, u vrtu. Još mu samo ti, ja i baka falimo!« Znam, najviše bi odgovarao završetak u kojem skromno sjedim pod okićenim živim borom u dvorištu, ali… Imam ga u stanu, jer plastični bor će pričekati još koji Božić, »bar dok Stari ne ode« k dobrom starom svetom Petru!
