Uvijek je zanimljivo čuti razmišljanje jezičnih stručnjak(inj)a o materinskom jeziku i dijalektima, globalnom svijetu, ali i odnosu vjere i znanosti. Ono lokalno odnosi se i na globalno, osobito kada je riječ o mladim europskim državama kakva je i Slovačka. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Prešovu pronašli smo zahvalnu sugovornicu u asistentici za prevođenje dr. Miroslavi Gavurovoj. Rođena je 16. srpnja 1976. u Prešovu. Diplomirala je 1999. slovački jezik i književnost, a doktorirala 2012. godine s temom lingvokulturnih gledišta kod prevođenja eseja.
Posebno je područje njezina znanstvenoga interesa prevoditeljstvo, lingvokulturne specifičnosti te abrevijacija (kratica, skraćenje) kao posebna jezična disciplina. Osim dviju vlastitih knjiga, zajedno sa suprugom i sveučilišnim kolegom Janom Gavurom (otud i Miroslavin posvojni pridjev udanoga prezimena) prevela je s engleskoga na slovački jezik zbirke poezije, proze i knjige za mladež. Sugovornica promišlja i osjeća bliskost hrvatskoga i slovačkoga jezika, zajedničke slavenske korijene, narodnu (su)osjećajnost.
Dr. Gavurová analizira i identitet u globaliziranom svijetu kao mjesto za jedinstveno i drugačije. »Važno je povezati periferno s jedinstvenim sustavom. Ali to je logična posljedica globalnih kretanja. Nedavno sam prevodila slikovnicu s dijalekta šariš na standardni slovački jezik i uskoro će biti objavljena ‘dvojezična’ verzija. No kada sam pokušavala naći sinonime, previdjela sam pojedine razlike, ne samo jezične, nego i kognitivne, primjerice posve drugačije izražavanje prezenta u oba ‘jezika’. Mnoge je riječi s dijalekta teško prevesti jer se izražavaju jedinstvenim načinom na šarišu. Svoj identitet tražim ne samo u službenoj komunikaciji, nego također, ako ništa drugo, u materinskom govoru koji je također dijalektalni.«
Usporedila je spomenuti dijalekt šariš sa standardnim slovačkim jezikom. »Dijalekt šariš govore Slovaci između srednje i starije generacije, dočim novi naraštaji odrastaju s ograničenim i pasivnim znanjem dijalekta. Nema velikih razlika između ruralnih dijelova slovačkih regija i gradova, što je velika sramota ako uskoro dođemo do ‘ruba’ govorenja dijalekta šariš.« Napominje da je važno očuvanje dijalektalnoga bogatstva, a najbolji je način za to roditeljsko govorenje dijalekta s djecom i unucima. »Imaju dovoljno izvora naučiti standardni slovački, i trebali bi imati jednaku prigodu ne samo slušati, nego i aktivno svakodnevno govoriti na dijalektu«, dodaje profesorica prešovskoga sveučilišta, ističući važnost osjećajnosti za jezične različitosti i promjenu »kodova« kada je potrebno.
Glede političke situacije, podjele na »lijeve« i »desne« u društvenom spektru, slovačka znanstvenica istaknula je da je tako svagdje, neovisno o pokušajima uspostave ravnovjesja. »Amerikanci imaju izreku: ne pitaj osobu za religiju, političko opredjeljenje i plaću. Nastojim držati se toga«, nasmijala se, ali svejedno smo priupitali za odnos vjere i znanosti, kao i vlastito svjedočenje Boga u svojem profesionalnom i privatnom životu, zajedno sa suprugom Janom i njihovo troje djece.
Odnos vjere i znanosti obično je vrlo dobro prikazan znanjem fizičara koji, ako su vjernici, mogu »nacrtati« Božju neograničenu i veličanstvenu prisutnost u svemiru. Moje znanstveno polje lingvistice i prevoditeljice može se promatrati u svjetlu kule babilonske. Jezici koje prevodim pokazuju golemu različitost. Ona može biti pripisana i njihovim govornicima, ali oni su prije svega ljudska bića stvorena na sliku Božju. Zato vjerujem da je mnogo božanskoga u jezičnoj raznolikosti. Za mene su jezici, i materinski i ostali koje proučavam, raznovrsni alati koji omogućuju susretanje s drugim ljudima. Bilo koji jezik moćan je dar za razumnu uporabu, kako bismo nalazili putove za približavanje jedni drugima, nikako za razdvajanje«, kazala je Gavurova, a zamislila je i dvije humoristične jezične situacije: dvoje govornika istoga jezika koji su zbog međusobnoga nerazumijevanja »izgubljeni u prijevodu« te dvoje govornika različita jezika koji se zahvaljujući svojoj ljudskosti – dobro razumiju.
»Svaki je odnos s Bogom priča za sebe i teško mi je odgovoriti. Osjećam snažnu prisutnost Boga u svim životnim događajima. Ono što se isprva doima kao loše može postati dobrim na kraju dana, iako se čini teško prihvatljivim. Ali zato osobu približava Bogu. Volim proučavati Sveto pismo, osobito su mi dragocjena tumačenja egzegeta koji pokazuju ono skriveno običnu čovjeku. Kada se osjećam bespomoćno, vjera mi daje snagu, kroz molitvu i čitanjem Biblije. Snažnu povezanost osobito osjećam prema Isusovoj majci Mariji.«
Prije dvije godine Miroslava je pratila supruga Jana tijekom njegova književnoga gostovanja na »Galovićevoj jeseni« u Koprivnici. »Život s piscem donosi brojne teme. Knjige su prisutne posvuda, fizički i mentalno. Imam one uobičajene ‘bljeskove’ na studentske godine: upoznavanje s kolegom – sada mužem u antikvarijatu gdje smo istraživali što je ‘novo’ među starim knjigama. Drugi bljesak vezan je iz vremena hodanja kad smo kupovali knjige kao gotovo jedini korisnici knjižare na glavnoj ulici i napokon, kada je Jan počeo slati pjesme i dobivati recenzije u pjesničkim časopisima. Kasnije, kada smo se vjenčali, zajedno smo prevodili sa slovačkoga na engleski jezik. Kako djeca odrastaju, njihovi roditelji objavljuju knjige, jezične i etnografske. Već sam istaknula moć jezika, jake riječi mogu donijeti i rat i mir. Ljubav za riječi je kao dobra poezija, bogatstvo i misaonost koja riječi pretvara u djela«, zaključila je dr. Gavurová s prestižnoga slovačkoga sveučilišta. Toplina riječi u obiteljskom krilu Miroslavi je donijela neprocjenjive plodove. I još će.
