Kakva nova politička preslagivanja nesigurnoj Europi – pritisnutoj posljedicama sekularizacije, liberalizma te demografskom i migrantskom krizom – može donijeti 2025. godina? Neizvjesnost odgovora na ta pitanja dodatno povećava i smjena vlasti na čelu Sjedinjenih Američkih Država. O preslagivanjima na europskoj političkoj pozornici, starim i novim odnosima europske »periferije« i »centra« koji se tiču i Hrvatske, govori slovački politolog s češkom adresom dr. Marián Sekerák.
Nekoliko je dimenzija te teme, od kojih su dvije perspektive najvažnije. Prva se tiče trenutačnoga češkoga predsjednika Petra Pavela, koji je državnom nagradom odlučio odlikovati sv. papu Ivana Pavla II. Iskreno, i mene je takva gesta države iznenadila jer ona dolazi gotovo dva desetljeća nakon smrti pape Poljaka. To je nešto što je trebalo učiniti ili neposredno nakon njegove smrti ili još tijekom njegova života.
Predsjednik Pavel izjašnjava se kao ateist, ali nastoji očuvati dobre odnose sa svim crkvenim vlastima i u svojim politikama zauzima afirmativno stajalište prema onima koji se izjašnjavaju kao vjernici. Pozitivno se očitovao i o ulozi kršćanstva u oblikovanju češkoga društva. Dobre odnose s Crkvama i vjernicima uspostavio je odranije i sada ih samo nastoji učvrstiti i očuvati.
Druga se dimenzija u pitanju priznanja papi Ivanu Pavlu II. odnosi na nedavno potpisan sporazum između Svete Stolice i Češke Republike koji još nije ratificiran na razini češkoga parlamenta. Očekuje se da će u tom procesu biti i snažnih glasova koji će oponirati takvomu sporazumu, posebice iz redova oporbenih političkih stranaka, ali i dijela medija i tzv. nevladinih udruga. Primjerice, već je kao svojevrsna kontroverza nametnuto pitanje čuvanja ispovjedne tajne. Sporazum uključuje izjavu u kojoj se država obvezuje poštovati ispovjednu tajnu, čak i u slučaju pastoralnih radnika koji ni formalno nisu svećenici (koncept koji je moguć kod drugih kršćanskih denominacija, ne i katolika, op. M. E.). Oni koji se izjašnjavaju kao ateisti ili sekularni liberali to pitanje nameću kao kontroverzno.
Mislim da je percepcija u kojoj su zemlje srednje i istočne Europe neka vrsta periferije u odnosu na samu Europu bila realna možda prije tridesetak godina. Sada su zemlje postkomunističke Europe ipak punopravne članice međunarodne zajednice, članice su Europske unije i ostale zemlje EU-a poštuju ih kao takve. Zato više i ne možemo govoriti o animozitetu između zapadnih i istočnih dijelova EU-a. Postoje, jasno, razlike u rješenju nekih važnih problema, kao što su migracije. Zemlje srednje Europe, kao što znamo, protive se kvotama koje predlažu zapadne zemlje članice.
Kada je riječ o srži europskoga kontinenta, ne možemo više reći da su u odnosu na nju srednjoeuropske i istočnoeuropske zemlje tvrđave kršćanstva. To potvrđuje ne samo opadajući broj duhovnih zvanja, nego i neke stvari koje se tiču politike u tim zemljama. To su problemi raširene korupcije i nepotizma, a onda i izražavanja animoziteta prema manjinama koji kao svoj narativ preuzimaju neke političke stranke. A kao što znamo, sve se to ne uklapa u skup kršćanskih vrjednota.
Za razumijevanje pitanja koje postavljate primjer nam može biti i aktualni slovački predsjednik vlade Robert Fico. On je u četvrtom mandatu kao predsjednik vlade i na vlasti je u toj funkciji bio više od trinaest godina, premda ne uzastopno. Može se reći da je u tom pogledu ostvario zapažen politički uspjeh. Prije nekoliko godina on se javno izjasnio kao katolik, podsjetivši da je sakrament potvrde primio nešto kasnije, kao tinejdžer. A poznato je i da je nekoć on bio član slovačke komunističke partije. Njegove su politike u pogledu kulture prilično konzervativne, no u gospodarskom smislu njegovi su pogledi izrazito lijevi, dajući naglasak socijalnoj državi i sličnim socijalnim politikama.
Ovdje mogu ponuditi komparativni pogled jer kao Slovak živim i radim u Češkoj Republici. Tako da o svemu mogu govoriti iz dviju perspektiva. Prva je ona slovačka i vezana je uz pitanje sekularizacije. Ona je zapravo bila očekivan proces, koji i nije nešto novo u Slovačkoj, no može se reći i da ona nije toliko uznapredovala, kao možda u nekim drugim zemljama zapadne Europe, poput Njemačke i Francuske. U predavanju na HKS-u spomenuo sam i popis stanovništva iz 2021. godine u Slovačkoj. Rezultati su bili prilično iznenađujući, posebno za hijerarhiju Katoličke Crkve koja je očekivala niže brojke kada je riječ o onima koji se izjašnjavaju kao vjernici i kao oni koji redovito pohode crkve. Prema popisu u Slovačkoj je bilo 55 posto rimokatolika, a tomu treba pribrojiti još i grkokatolike te druge kršćanske denominacije koje djeluju u zemlji, poput Pravoslavne Crkve ili Luteranske Crkve.
Za slovačku je perspektivu još važno napomenuti da je kršćanski identitet snažno povezan s nacionalnim, kao što je i nacionalni identitet povezan s kršćanskim. A to znaju i mnoge političke stranke u Slovačkoj koje u svojim narativima igraju na kartu kršćanskoga identiteta i kršćanskih vrjednota. I to je svojstveno ne samo strankama desnoga krila političkoga spektra, nego i onima lijevoga krila, poput socijaldemokratske stranke SMER koja je, u usporedbi s istovjetnim strankama na Zapadu, zapravo u kulturnom smislu vrlo konzervativna. Možda je u tom smislu važno primijetiti i da ta stranka više nije dio bloka socijalističkih stranaka u Europskom parlamentu jer je iz toga bloka isključena. No to pokazuje i da je narativ o kršćanskom identitetu na slovačkoj političkoj pozornici još uvijek »dopušten«. Jasno, i u Slovačkoj postoje političke stranke koje se mogu nazvati sekularnima i one se u svojim istupima ne koriste pitanjem kršćanskoga identiteta.
S druge strane češka je perspektiva drugačija od Slovačke zbog znatno manjega broja građana koji se izjašnjavaju kao vjernici i onih koji redovito pohode crkve. Mnogi se Česi smatraju ateistima iako tvrde da još uvijek vjeruju u »nešto«, ali ne u Boga, niti drže do sakramenata ili kršćanskih vrjednota. Zato je u Češkoj i njezinu društvu prilično prisutan fenomen poput new agea i astrologije.
Crkvena se hijerarhija u Češkoj nalazi i u drugačijoj poziciji u odnosu na crkvenu hijerarhiju u Slovačkoj. Treba pritom i dodati da je broj onih koji idu redovito u crkvu viši u moravskom dijelu Češke nego u središnjem dijelu zemlje budući da je Moravska povijesno bila dio zemlje sa snažnom vjerskom tradicijom. Ali, kao što to čine i slovački biskupi, i u Češkoj se u javnu raspravu uključuju biskupi, posebice umirovljeni praški nadbiskup kardinal Dominik Duka, koji je čest sugovornik u medijima i koji redovito objavljuje svoje osvrte na raznim blogovima i internetskim stranicama.