Benediktinski red, kojemu je pripadala i Crešanka Giacoma Giorgia Colombis (1735. – 1801.), zaslužan je za početke kršćanstva na hrvatskim prostorima. Arhiv grada Cresa bilježi da je ondje već 1200. postojao ženski benediktinski samostan sv. Petra apostola. Pa iako su benediktinci na hrvatskim prostorima prisutni već više od tisuću godina, za samo je jednu njihovu članicu, upravo iz toga samostana, pokrenut postupak za proglašenje blaženom ili svetom – Giacomu Giorgiju Colombis. Godine 1801., dvadeset dana nakon njezine smrti, pokrenut je postupak, čija je prva faza završena u tri mjeseca. Zbog političkih prilika daljnji je proces obustavljen, a ponovno je bio pokrenut tek 2001. godine. Njezin prvi životopis na hrvatskom jeziku iz pera benediktinke s. Marine Barinić objavljen je 2015., a osam godina poslije toga dio njezina Dnevnika u prijevodu s. M. Benedikte Kučić, što je važan korak u upoznavanju hrvatske javnosti s duhovnim blagom te velikanke.
Vrijeme u kojem je živjela burno je doba Francuske revolucije i začetaka suvremenoga bezboštva. Redovnici su u drugoj polovici 18. st. bili stalež vezan uz zemlju i novac, pa je u Francuskoj 1790. počeo velik progon svećenika i redovnika. Nakon Napoleonovih osvajanja država je strogo kontrolirala Crkvu. U tom je ozračju 1735. u Cresu rođena Elisabetta Colombis (Elizabeta Golubić), u plemićkoj obitelji koja je u 14. stoljeću iz hrvatsko-ugarske države došla na Cres. Budući da je Cres tada bio pod vlašću Venecije, u arhivskim se dokumentima 1340. godine spominje Biaggio (Blaž) Golubić koji se već iduće godine potpisivao kao Colombis; tako je i materinski jezik male Elisabette bio talijanski jezik venecijanskoga narječja. Nakon što joj je u četvrtoj godini umrla majka, na poticaj starijega brata Antonija Elisabetta je zamolila oca da ju upiše u samostansku školu sestara benediktinki.
Otac je pristao i ona se pridružila educandama – djevojčicama, mahom iz plemićkih obitelji, koje su živjele i obrazovale se u samostanu, gdje su jedino i mogle steći naobrazbu. Neke bi od njih ostajale u samostanu i postajale koludrice – monahinje, redovnice.
Životopisci bilježe da je Elisabetta bila živahna djevojčica, do 12. godine poprilično sklona taštini, što će do kraja života ostati njezinom glavnom slabošću. No bila je uz to i vrlo iskrena; sve bi svoje pogrješke priznala ispovjedniku i odgojiteljici. Od najranije dobi bila je sklona molitvi. U osmoj godini proučavala je život sv. Katarine Sijenske i u njoj se rodila snažna želja za nasljedovanjem svetaca. Pronašavši u koru molitvenik o muci Kristovoj, počela je upirati pogled u raspetoga Krista s kojim i za kojega je željela trpjeti. Pubertet je donio nagle promjene raspoloženja i nesigurnost u pogledu zvanja. S jedne strane, zanosio ju je svijet, a s druge predanje Bogu. Bolest grla vratila ju je u obiteljski dom, gdje je usnula san u kojem joj je pokojna majka savjetovala da se vrati u samostan i postane koludricom. Ispunio ju je potpuni mir i odlučila se na redovništvo. Otac i rodbina tomu su se usprotivili, ali njezina je odluka ostala neumoljiva. U samostan je donijela miraz i odjenuli su ju, kao što je bio običaj za koludrice plemićkoga podrijetla, u raskošne haljine.
U dobi od devetnaest godina položila je svečane zavjete i dobila redovničko ime. S vremenom, dobila je duhovni dar molitve i razmatranja. Njezin duhovnik, isusovac o. Volpini, preporučuje joj činjenje pokore. Iako joj se to činilo preteškim, poslušala je. Kako su sve koludrice spavale u istoj prostoriji, Giacoma je, željna samoće, zatražila svoju ćeliju i dobila ju je. Počela je sanjati znakovite snove. Prekretnica u njezinu životu nastupila je 6. travnja 1764. Naime, samostan je zahvatio velik požar u kojem je stradalo šest osoba, a s. Giacoma doživjela je obraćenje. U požaru je izgubila sve dragocjene predmete koje je kao miraz bila donijela u samostan, duboko je doživjela prolaznost života i shvatila ispraznost navezivanja na materijalno. To ju je iznutra oslobodilo; zatražila je od svoje braće da joj nabave dva habita od jednostavne tkanine. Uslijedila je teška bolest, koja je označila njezin izlazak iz duhovne nezrelosti. Godine 1773., u dobi od 38 godina, izabrana je za prioru, zamjenicu opatice, što prema samostanskomu pravilu nije bilo uobičajeno u toj, relativno mladoj dobi. Nakon tri godine izabrana je za opaticu samostana. Prihvatila je to kao križ i kao Božju volju.
S. Giacoma napredovala je u krjeposti. Počeli su se pojavljivati izvanredni duhovni darovi; imala je proročke vizije i povremeno bi dobila dar ulivene kontemplativne molitve. Doživljavala je iskustva slična drugim svetcima – đavolske napade, iznenadne fizičke udarce. Budući da je bila osjetljive naravi, boljelo ju je kada bi sestre prigovarale njezinu vodstvu, no primala je to strpljivo i ponizno. Nosila je metalni pokornički pojas, a mrtvila se i koprivama. Malo je spavala i jela. U duhu mističarske tradicije svojega reda, dobila je i nadnaravne darove: lokucije (unutarnji govor), viđenja i stigmu.
U Dnevniku svjedoči kako su ju jedne noći probudile riječi: »Stvorio sam te bez tebe, ali te ne ću spasiti bez tebe.« Najčešće bi čula stihove psalama te se može reći da je njezina duhovnost bila biblijsko-liturgijska. Često je navodila psalme na latinskom jeziku, kako ih je molila sa zajednicom. Ispovjednik Marco Lucis zapovjedio joj je da sve bilježi u svoj dnevnik. Godine 1781. primijetila je na svojoj košulji krvavu mrlju u predjelu srca. Vidjela je ranicu praćenu nerazmjernom boli. Čula je: »Ne boj se, to nije naravna, već duhovna rana, kojom se ranio Nebeski Zaručnik. Ranio je tvoje srce i želi da ono neprestano gori od ljubavi prema njemu.« Otada je na prsima nosila rupčić kojim je upijala krv koja je istjecala iz ranice. Neke je molitve ispisala tom krvlju. Njezini ispovjednici bili su svjedoci svih tih događaja.
Ona je, unatoč teškoćama, osjećala mir. Sestre su se pribojavale da će tražiti i od njih radikalan pokornički put, no ona to nije činila. Pokazivala je posebnu ljubav prema siromasima; nikada nije propuštala materijalno im pomoći.
Već za života Giacome Giorgije događala su se čudesna uslišanja, no postat će javna nakon njezine smrti. U lipnju 1801. njezino je iscrpljeno tijelo došlo k zemaljskomu kraju; primivši sakramente, zagledala se u sliku Presvetoga Trojstva i blaženo izdahnula. Sestre su udovoljile želji puka i izložile tijelo u samostanskoj crkvi prije pokopa u samostanskoj kapeli. Budući da je umrla na glasu svetosti, ljudi su počeli dolaziti na grob i moliti za njezin zagovor.
Prvi je čudesno ozdravio postolar iz Cresa koji je bolovao od očne bolesti. Više se puta pomolio na Giorgijinu grobu i, prekriživši se vodom iz škropionice, bolovi iz očiju nepovratno su nestali. Drugi je primjer žena iz sela Nerezine koja je više godina ležala gotovo nepokretna. Kada su ju odnijeli u Cres i kada je odslužena misa u kapeli s Giacominim grobom, ustala je i vratila se kući potpuno zdrava.
Vijest o neobičnim događajima brzo se proširila. Svi dokumenti predani su u Osorsku biskupiju te je uskoro započet kanonski proces. Svjedoci su bili složni da je pokojnica živjela krjeposnim životom pa je proces za tri mjeseca završen. Međutim, pad Mletačke Republike i ponovno vraćanje Cresa pod austrijsku vlast rezultiralo je ukidanjem Osorske biskupije. Kovčeg sa svim Giacominim spisima i dokaznim materijalom ostao je zaboravljen u osorskom arhivu, povremeno izložen kiši. Konačno, upravitelj Cresa Marco de Petris otkrio je škrinju u lošem stanju. Vrativši se nakon sedam godina, bila je u jednakom stanju i tada se dogodila promjena: »Bio sam posve uvjeren u pogledu njezine svetosti i odlučio sam ovu dragocjenost očuvati od propadanja.«
Dobivši odobrenje biskupa, uredio je sadržaj kovčega te ga predao samostanu sv. Petra gdje se i danas čuva. Godine 1852. creski župnik Lorenzo Petris s dvojicom bogoslova prepisao je Dnevnik i tekst Procesa. Ubrzo, 1871., creski književnik Giovanni Molise napisao je prvi životopis Giacome Giorgije na talijanskom jeziku. Napokon, mons. Antonio Vitale, nadbiskup Gorizije podrijetlom s Cresa, ponovno je pokrenuo postupak 2001. Dao je računalno obraditi Dnevnik. Dio njegovih 1124 stranice preveden je i objavljen ove godine.
