Kako je creska koludrica napredovala u duhovnom životu
Elisabetta Colombis, redovničkim imenom s. Giacoma Giorgia (1735. – 1801.), bila je osoba vedre naravi, s dobrim smislom za humor, emotivno osjetljiva, a prema njezinu Dnevniku, najveća joj je mana bila i ostala taština. Njezin je duhovni put primjer Božjega oblikovanja duše; ona je odgovarala na njegove poticaje i nadahnuća, a on ju je malo-pomalo usavršavao. Od mlade koludrice kojoj se pokora činila neprihvatljivom Giacoma Giorgia postala je Kristova zaručnica toliko suobličena njemu da je sva njezina svakidašnjica bila razmatranje njegove muke. Znakoviti snovi, unutarnji govor, ulivena kontemplacija i stigma na prsima izvanredni su darovi koji joj nisu olakšali, nego možda i otežali put k svetosti. Duboka je poruka njezina života da je u duhovnosti moguće silno napredovati, da treba ustrajati u pouzdanju u Božju milost i ne obeshrabriti se neuspjesima.
Poslušnost prije svega
Giacomu Giorgiu u duhovnom su životu vodili stalni duhovnici ispovjednici, kanonici creske crkve. Po nalogu duhovnika pisala je svoj Dnevnik, što joj nije bilo nimalo ugodno. »Kada moram očitovati što je u mojoj nutrini, uvijek se osjetim kao duša koja posjeduje dragocjenu stvar njoj vrlo dragu, koju stoga čuva u skrovitosti i pogleda ju samo s vremena na vrijeme, radujući se sama u sebi i bojeći se da joj to ne bi tko oduzeo.
»Zatražila sam od rođaka da mi poklone srebrni relikvijar, bez dozvole opatice i ispovjednika. Osjetila sam u nutrini prigovor da griješim protiv siromaštva i da moram pitati dozvolu, jer nisam ja sama svoj gospodar«Ali, dobije li ona prosvjetljenje da to što u svojoj nutrini nosi mora objaviti drugima, osjeća veliku bol i poniženost zbog očitovanja svoje nutrine. Eto, tako se u ovome trenutku osjećam ja dok pišem ove stranice«, zapisala je u Dnevniku. Uz upute svećenika koji su je duhovno pratili, primala je izravna nadahnuća od Boga. Kada bi učinila ono na što ju nadahnuće upućuje, osjećala je mir; u protivnom bi je savjest podsjetila da je propustila nešto važno. Prisjećajući se početaka svojega redovničkoga života, 1780. godine zapisala je: »Jedan od poticaja bio je da nosim vunenu košulju ispod habita, danju i noću. Uplašila sam se da će to štetiti mome zdravlju, jer je bila velika vrućina. Dvoumila sam se i odbila to učiniti, a onda me strahovito počelo boljeti cijelo tijelo. Bila sam prosvijetljena da se to dogodilo zbog moje neposlušnosti i od tada sam je nosila neprestano i nisam je svlačila bez ispovjednikove dozvole.«
Iskušenja, osobito povezanih s taštinom, nije nedostajalo. Prvoga srpnja iste godine zapisala je: »Tih je dana u našem samostanu boravio jedan strani svećenik, koji je napisao pismo krcato pohvalama i komplimentima upućenim meni. Nisam mu htjela odgovoriti, ali sam u nutrini bila upozorena da mu pišem kako se ne bi osjetio povrijeđeno, pa sam mu dala jedan posve kratak odgovor. Nepromišljeno i ne razmišljajući puno, zatražila sam od rođaka da mi poklone srebrni relikvijar, bez dozvole opatice i ispovjednika. Osjetila sam u nutrini prigovor da griješim protiv siromaštva i da moram pitati dozvolu, jer nisam ja sama svoj gospodar.«
Vjera u Božju dobrotu
Što je bila bliže Bogu, s. Giacoma to se više osjećala grješnom i nedostojnom osobitih milosti. Istodobno pouzdavala se u Božju dobrotu i nije očajavala. Uoči blagdana sv. Lovre 1781. godine imala je viđenje. »Očima svoga unutarnjega gledanja imala sam viđenje jednoga mladoga čovjeka, kako sam već jednom zapisala, i spoznala da je to Isus iz Nazareta. Ta me vizija pratila po hodniku, stepenicama, pa sve do ulaza u blagovalište. Od onoga dana pa do sada ta me vizija prati, kao da neprestano boravi u meni, unatoč mojim krivicama i nezahvalnosti. Uopće ne sumnjam u njegovu prisutnost, govorim mu sa živom vjerom da je sa mnom, On me sluša i tješi u neugodnostima koje doživljavam, ali me i ukori zbog krivica koje počinim. Tada ga molim za oproštenje i On odmah postaje blag prema meni.«
»Neka padne kiša«
S. Giacoma Giorgia, koliko god bila zahtjevna prema sebi, bila je puna suosjećanja prema drugima; susestrama, siromasima, svima koji su bili u bilo kakvoj potrebi. Dok je obavljala službu opatice, nastojala je ugoditi sestrama i priskrbiti sve što im je potrebno, što nije bila lagana zadaća i u čemu se često osjećala neuspješno. Zbog osjetljive naravi to ju je duboko pogađalo, ali poniznošću i strpljivošću pobjeđivala je sve protivštine. »Čula sam zahtjev sestara da žele imati pod objedom više ulja na stolu. To ne razljutilo i odgovorila sam da neće dobiti više od određene mjere, ali odmah sam osjetila ukor zbog pomanjkanja ljubavi i strpljivosti.
Dala sam sestrama traženo i tako pobijedila osjećaj povrijeđenosti, zbog uvreda koje sam od njih ranije primila«, zapisala je 8. travnja 1781. Budući da je imala jaku vjeru, mogla je podijeliti boli s onima koji pate i izmoliti im ozdravljenje. Iste je godine zapisala: »Jedna se sestra teško razboljela, imala je tumor. (…) Odlučeno je da će doći kirurg i izvršiti operaciju. Trebala sam dati liječniku nekoliko metara čistoga i novoga platna. Odmah sam odlučila dati ono platno, koje sam čuvala za košulje. Rekla sam Gospodinu: ‘Činim sve iz ljubavi prema tebi i bližnjemu, pa bio mi on i neugodan i težak u podnošenju. Molim te da mi dozvoliš podnijeti nešto boli s ovom sestrom koja će biti operirana, kako bi joj bilo lakše. Još te molim da je ostaviš na životu tebi na slavu i njoj na utjehu.’ Ujutro sam se probudila s boli na lijevoj strani prsiju. Odmah sam shvatila da je to zbog sestre koja će to jutro biti operirana.«
Posebno je dirljiva njezina molitva za kišu 1797., kako bi zajednica imala hrane. »Klečeći u koru, na mjestu mojih zavjeta, sva ražarena u duhu i okrenuta prema kipu Blažene Djevice Marije, molila sam ju neka posreduje kod Isusa da pošalje kišu, jer je zemlja jako suha i narod na zimu neće imati hrane. (…) Probudila me kiša koja je tiho padala i natapala zemlju. Zahvaljivala sam dragome Bogu i Blaženoj Djevici Mariji, koja nas je zagovarala kod svojega Sina za ovu kišu. (…) Toga jutra je cijela zajednica pošla u procesiji kroz vrt, u znak zahvale Bogu što je poslao ovu divnu kišu.«
Svjedočanstva suvremenika o s. Giacomi Giorgii
Tijekom prve etape kanonskoga procesa, koji je brzo i uspješno završen, ali je onda 200 godina »pričekao« nastavak, o Giacomi Giorgi svjedočili su njezini ispovjednici i susestre iz samostana sv. Petra. Koliko je ona sebe doživljavala nesavršenom, toliko su oni uočavali njezine velike vrline i intimnu povezanost s Bogom. Njezin duhovnik i ispovjednik Marco Lucis izjavio je: »Mogu reći da je Giacoma Giorgia sigurnim koracima išla putom savršenosti. Bdjela je u molitvi danju i noću u mnogim pokorama i postu. Isticala se u ljubavi prema bližnjemu, osobito prema siromasima. Bila je poslušna poglavarima i vrlo sabrana te je povremeno dosezala stupanj ulivene molitve.
U razdoblju dok je bila u službi opatice Bog se uvijek pobrinuo da dođe u pomoć u materijalnim potrebama: i to najčešće preko neočekivanih i nepoznatih osoba.« Koludrica Giovanna Francesca Zambelli, koja je s. Giorgiu poznavala od djetinjstva, posvjedočila je: »Bila je koludrica kreposna života, predana u Božju volju djetinjim pouzdanjem. Molila je puno, često i noću dok su sestre spavale. Više puta sam ju vidjela kada bi se noću vraćala iz kora u spavaonicu. Budući da su nam kreveti bili blizu, često sam ju vidjela kako kleči pokraj kreveta i dugo moli. Mislim da je ponekad u tome položaju i zaspala. Znam da je postila, često nije večerala i sve se to primijetilo na njezinu slabom izgledu. Službu opatice tako je dobro obavljala da se bolje nije moglo poželjeti. Kada bi nastale razmirice među sestrama, uvijek bi ih svojom razboritošću smirila. Pozivala bi sestre k sebi i nasamo ih savjetovala. Na taj je način više postizala nego da ih je strogo kažnjavala.«
Upravitelj Cresa Marco de Petris 1835. u creskoj kuriji otkrio je kovčeg s Dnevnikom i ostalim dokaznim materijalom o životu s. Giacome Giorgie te je sve pomno proučio. U svojem je pismu napisao svjedočanstvo: »Molim da se ovaj kovčeg sačuva sa svime što sadrži, jer će jednoga dana kada ova djevica s Kvarnera bude proglašena blaženom, ovo biti vrlo važni dokumenti. Ja ću vjerojatno prije toga umrijeti, te neću dočekati taj sretan dan, ali moj me duh već sada potiče da zapjevam ovaj stih psalma: ‘Hvalite Gospodina u svetima njegovim!’ Godine Gospodnje, 3. listopada 1835., Marco de Petris von Steinhafen.«
