Ono što me zanima jest zašto Crkva pretjerano, u posljednje vrijeme, štiti brakove u preljubničkom odnosu (dakle, u civilnom braku), koji su dobili djecu, a zapostavlja brakove koji nemaju djecu, a u sakramentalnom su braku? Osobno sam doživjela užasne stvari od rodbine svojega muža, a nisam se imala komu obratiti, nekom tijelu unutar Crkve koje bi bilo moj glas, glas potlačenih žena. Naime, s obzirom na bogato imovinsko stanje muževih roditelja, oni su bili zaprepašteni što nemamo djecu, te su nas silili na umjetnu oplodnju. Kad ja ni pod kojim uvjetima nisam na to pristala (iz vjernosti Crkvi!), onda je počelo »mučenje«. Muž je postao drzak, bezobrazan, čak je i fizički nasrnuo na mene. Njegova je majka izvrtala moje riječi i sve to okretala protiv mene. Čim bi se nas dvoje sukobili, njegova bi rodbina u tom vidjela razlog za rastavu. Muž se toliko udaljio, počeo mi prijetiti smrću, istjerivati iz kuće, vrijeđati, dovodio bi ljude koji su pristali na umjetnu oplodnju da me »uvjere« kako to nije nešto tako strašno, pa čak i ljude koji pjevaju i sviraju u crkvenom zboru(!), koji su otišli u Češku da bi obavili sam postupak. Stanje je gotovo neizdrživo. Ono što me drži jest raspeti Krist, on mi daje utjehu i nadu uskrsnuća. Ono što je najbolnije jest da jedan član muževe obitelji, koji je u civilnom (dakle, drugom) braku, po tri puta na dan dovodi vlastitu djecu u naš dom i provocira, prkosi i slično, a kad nešto reknem, vrijeđaju me, govore da sam ljubomorna, ponižavaju, omalovažavaju na perfidan način, govore da sve što ja napravim u kući nema koristi i slično. Ono najgore jest to da su neke od tih osoba u mladosti počinile abortus, a sad mene sile na umjetnu oplodnju. Kao da se možemo igrati života! Oni koji su dobili dijete putem umjetne oplodnje govore kako su ponosni što su »stvorili« to dijete. Tko je tu Stvoritelj?
To je samo vrh ledene sante. Ne molim ništa za sebe, ali molim u ime drugih žena, koje imaju dovoljan križ što nemaju svoje djece, da se malo više čuje glas u javnosti, kroz propovijedi, tribine, duhovne obnove i slično, kakvo je zlo umjetna oplodnja, koliko je to uzelo maha u našoj domovini i kakva se zla čine u to ime. Znam ženu koja je deset puta išla na postupak oplodnje, sve rasprodala i nije ni jednom uspjela ni začeti dijete. Drugi je par prodao obiteljsku zemlju da bi se pokrili troškovi. Trećoj je ženi počela opadati kosa od samoga postupka. Još jedno pitanje: zašto se potiče na crkvenom sudu da parovi koji čekaju poništenje braka »porade na djeci«, dok su mladi, a uopće se ne zna hoće li dobiti poništenje i čak neki i nisu dobili poništenje, ali jesu djecu u preljubu, i što sad? Zašto je sakramentalni brak izgubio na važnosti? Hvala vam.
Čitateljica
Vaše vrlo slojevito pismo odražava mnoge muke, trpljenja i životna razočaranja na koja nailazite, a iz Vašega pisma zaključujemo da u svojoj obitelji potpore nemate, ili ju ne pronalazite, kao što ju niste pronašli ni izvan obitelji, pa ni u župi i u Crkvi. Zbog toga, tako nam se barem čini, i jeste ogorčeni i smatrate da Crkva u svojim stavovima griješi ili je u najmanju ruku popustljiva, osobito što se tiče vjernika koji su sklopili drugi, civilni brak, te zbog toga ne mogu živjeti potpunim sakramentalnim životom. Vjerujemo da Vam ipak ne moramo tumačiti da je Crkvi svaka osoba važna, pa joj je jednako tako važna i svaka izgubljena duša, duša koja je upala u grijeh, ali joj Crkva po Isusovu nauku, bez obzira na težinu prijestupa i grijeha, mora uputiti i upućuje poziv na obraćenje i mora ju pratiti na tom putu, na ovaj ili onaj način, onako kako je moguće i kako to nalaže pastoralna razboritost, ali i crkveni pravni propisi. Moguće je da takav milosrdni pristup koji snažno promiče i papa Franjo ponekad kod praktičnih vjernika dovodi i do zbunjenosti, a ponekad možda i do ljutnje na crkvene poglavare. No rekli bismo da nam je u tome svima potrebno mnogo razboritosti i poniznosti, mnogo molitve i razmatranja kako bismo što bolje »razlučili duhove«, kako bismo što bolje spoznali i prihvatili da Crkva i takvim milosrdnim pristupom nije promijenila svoj nauk o nerazrješivosti braka.
Isto to vrijedi i za stav o umjetnoj oplodnji: s jedne je strane nauk, s druge konkretni ljudi, pa i vjernici koje Crkva ustrajno poziva na obraćenje i postupanje po božanskom zakonu o rađanju novoga života, a ne pribjegavanju umjetnim tehnikama. U tom kontekstu primjećujemo da ne pišete je li Vaša obitelj vjernička, niti je li Vaš muž (koji se – prema Vašem pismu – ponaša neprihvatljivo prema Vama) vjernik, premda bismo po nekim naznakama mogli zaključiti da Vam je brak pod raznim utjecajima članova uže i šire obitelji koji do vjere i ne drže puno, što Vi proživljavate posebno teško. Ako živite u vjerničkom braku, jamačno znate da Hrvatska biskupska konferencija ima Ured za pastoral obitelji, (nad)biskupije svoja obiteljska vijeća, ali i da biste se zajedno s mužem mogli javiti svojemu župniku na duhovni razgovor, a ako on to bude smatrao potrebnim, može vas uputiti i u bračno savjetovalište kojih u našim (nad)biskupijama ima više. U tim su savjetovalištima zaposleni stručni djelatnici koji jamačno mogu pomoći i Vama i Vašemu mužu, ne samo razgovorom nego i konkretnim savjetima i stručnom pomoći.
Konačno, Vaše pismo doživljavamo i kao snažan i vrlo ozbiljan poziv svima u Crkvi – bilo da je riječ o vjernicima laicima koji rade kao stručnjaci u obiteljskom pastoralu, bilo da je riječ o zaređenim službenicima koji taj pastoralni rad predvode – da i sami učinimo više za obitelji koje nose križ, kako kažete »što nemaju svoje djece, da se malo više čuje glas u javnosti, kroz propovijedi, tribine, duhovne obnove i slično«, jer je svaka takva obitelj Crkvi itekako dragocjena, te svaka od njih zaslužuje i treba javnu potporu i zauzeto pastoralno djelovanje.
