Djeca od najranije dobi odrastaju uz medije koji umnogome oblikuju njihov pogled na život i svijet koji ih okružuje. Mediji su postali sastavni dio života i gotovo je nezamislivo danas biti bez doticaja s barem jednim medijem. Snažno širenje medijskih sadržaja, preko različitih tiskovina, radiopostaja, brojnih televizijskih programa, i njihova laka dostupnost zbog jednostavnosti širenja informacija neizostavni su činitelji svakidašnjice. Osobito razvojem interneta, nikad nije bilo jednostavnije dosegnuti pojedini medijski sadržaj. Kao što većina stvari u životu može imati pozitivan, ali i negativan učinak, tako i mediji odnosno različiti medijski sadržaji mogu imati odgojni, obrazovni, ponekad i savjetodavni karakter, ali i negativan aspekt poput razvoja neugodnih emocija, poticanja na nasilje, zastrašivanja i slično. Mediji i medijski sadržaji itekako utječu na sve ljude, od onih najmanjih, djece, pa do odraslih. No odrasli ljudi uvelike imaju sposobnost razlučiti koji je medijski sadržaj za njih primjeren i imaju sposobnost procijeniti kako bi određeno gledanje neke emisije, filma ili drugoga sadržaja moglo utjecati na njihovo raspoloženje. No što je s djecom?
Prema novijim istraživanjima o ulozi medija u životu djeteta, različiti mediji itekako zauzimaju visoko mjesto kad se govori o socijalizaciji djeteta; oni kao takvi utječu na ponašanje, razvoj određenih stajališta i svjetonazora. S jedne strane mediji i medijski sadržaji mogu obogatiti djetetov život, utjecati na promjenu nezdravih navika i oblika ponašanja, potaknuti maštu i kreativnost, obogatiti znanje, poticati toleranciju, učiti o različitostima u društvu s kojima će se susretati te učiti djecu o empatiji i suosjećanju. S druge strane, ti isti mediji mogu potaknuti i destruktivna ponašanja, stereotipe, dovesti u pitanje brojne moralne vrijednosti, osiromašiti socijalni život djeteta. Stoga mediji istodobno mogu imati i pozitivan i negativna utjecaj i ostaviti i pozitivne i negativne posljedice na emocionalni i psihosocijalni razvoj djeteta, ovisno o sadržaju i vrsti medijskoga kanala, kao i o individualnim osobinama djeteta.
Kvalitetni medijski sadržaji poput obrazovnih televizijskih emisija u djece predškolske dobi uvelike potiču spremnost za školu, ranu pismenost, utječući na promicanje dobrobiti u djeteta. No da bi privukli i zadržali dječju pozornost, takvi sadržaji moraju biti ne samo obrazovni, nego i zabavni. Stoga »dosadne« obrazovne emisije, ma koliko god one bile korisne, same po sebi u djeteta ne će pobuditi želju da se duže zadrže, nego naprotiv mogu u djeteta razviti otpor i izbjegavanje usvajanja znanja. I zato su važne strategije koje sjedinjuju sve prednosti i pozitivne strane zabave i obrazovanja.
Iako mediji i medijski sadržaji imaju svoju veliku ulogu u razvoju pozitivnih aspekata u djece, ti isti mediji, ali drugačiji medijski sadržaji, mogu imati uvelike negativan utjecaj na djecu i mlade. Učestalo prikazivanje nasilnih sadržaja, poticanje identificiranja s nasilnim likovima (što se lako postiže ako se agresivni i nasilni likovi prikazuju kao popularne osobe) utječe na djetetovo ponašanje, i to u smjeru povećanja agresivnoga ponašanja, straha i anksioznosti, smanjenja osjetljivosti na patnje drugih ljudi i empatije te primjene agresivnosti kao najboljega načina rješavanja sukoba. Nasilni sadržaji koji dominiraju medijskim prostorom različito će utjecati na djecu, ovisno o njihovoj osobnosti, obiteljskoj dinamici i društvenoj okolini, kao i o djetetovim prethodnim životnim iskustvima.
Još jedno važno obilježje koje mediji imaju jest stvaranje stereotipa u djece. Prikazivanje dječaka kao agresivnih, emocionalno hladnih, tjelesno aktivnijih, a djevojčica kao krhkih, nježnih, isključivo zainteresiranih za tjelesni izgled i ljepotu, pasivnijih i submisivnih, utječe na razvoj stereotipnih spolnih uloga i očekivanja koja će imati dječaci i djevojčice od sebe u odrasloj dobi, kao i na očekivanja koja će dijete kasnije u životu imati od osoba suprotnoga spola. Sve navedeno rezultira sužavanjem svjetonazora, potičući diskriminaciju.
Mediji stoga sami po sebi mogu potaknuti pozitivne promjene, ali i imati negativne utjecaje na razvoj djeteta u svim njegovim aspektima razvoja – od pozitivnoga ponašanja i ophođenja s drugima, društvenosti i razvoja kognitivnih sposobnosti do emocionalne i psihološke dobrobiti ili će mediji imati utjecaj tako da će dijete biti agresivno prema sebi ili drugima zlostavljajući svoje kolege u školi i prijatelje, imati smetnje u koncentraciji i u zadržavanju pozornosti, biti emocionalno reaktivno, usvojiti nezdrave prehrambene navike i slično.
Kako će koji medijski sadržaj utjecati na dijete ovisi o brojnim čimbenicima. Svaki medijski sadržaj treba biti primjeren dobi djeteta kako bi dijete moglo na adekvatne načine primiti poruku koju taj medij odašilje. Način na koji će dijete shvatiti medijski sadržaj mijenja se s odrastanjem. Kako se dijete kognitivno razvija, tako sve više razlikuje fikciju od stvarnosti, shvaća da ono što vidi na televiziji odnosno na filmu nije stvarnost, odnosno da likovi koje vidi zapravo ne postoje.
Obično dijete počinje razlikovati fikciju od stvarnosti oko pete, šeste godine, a potpuno usvajanje spoznaje da ono što je prikazano na filmu ili drugom medijskom sadržaju nije stvarnost počinje s razvojem apstraktnoga mišljenja, oko jedanaeste, dvanaeste godine. Razvojem moralnosti u djece, stjecanjem univerzalnih etičkih načela i apstraktnoga rasuđivanja, slijedeći internalizirane principe pravde, dijete shvaća jesu li nasilni sadržaji opravdani i je li netko trebao biti kažnjen za svoja djela i je li kažnjen na primjeren način.
Kad je dijete spremno gledati zastrašujuće filmove, odnosno filmove strave, ovisi o brojnim čimbenicima, ponajprije o djetetovoj kognitivnoj i emocionalnoj zrelosti, zrelosti koja mu omogućava razlikovanje stvarnosti od fikcije i nošenje s emocijama koje proizlaze iz gledanja takve vrste filmova.
Utjecaj filmova strave na malu djecu može biti velik i dugotrajan te može rezultirati određenim emocionalnim i psihičkim smetnjama poput poremećaja spavanja, anksioznosti, noćnih mora, mokrenja u krevet, odbijanja samostalnoga spavanja u sobi i nekih drugih regresivnih oblika ponašanja. Mala djeca odnosno djeca mlađa od sedme godine teško razlikuju maštu odnosno fikciju od stvarnosti, teško uočavaju da sadržaji koje vide u filmovima strave nisu prisutni u stvarnosti, tako da ono što vide na filmu doživljavaju kao moguću realnost. Nije rijetkost da djeca kroz igru ponovno proživljavaju viđeno u filmovima strave, ponovno proživljavajući zastrašujuće sadržaje. Pojedina su istraživanja pokazala da tako mala djeca koja su izložena neprimjerenim sadržajima koje nude filmovi strave u budućnosti na opasne situacije reagiraju pojačanom anksioznošću, agresijom i potpunim povlačenjem.
Većina je ljudi u svom životu pogledala barem jedan film strave; neki su takve filmove gledali vireći kroz prste, a neki širom otvorenih očiju. Ipak filmovi strave mogu ostaviti određene posljedice. No jesu li zastrašujući filmovi jednostavno bezopasna fikcija? Iako se vjerovanje djeteta da čudovišta spavaju ispod kreveta smanjuju s godinama, roditeljska je briga za psihološku dobrobit opravdana. Znači li to da bi roditelji trebali početi cenzurirati takvu vrstu filmova? Nije nužno. Zasigurno, ne će gledanje filmova strave u svih ljudi ostaviti emocionalne ožiljke, ali će većina ljudi reći da su se barem jednom našli u situaciji kad su s oprezom pogledali što se krije iza zavjese za tuširanje kasno navečer. Iako se u odrasloj dobi osoba može nasmijati na takve postupke, opravdano je zapitati se u kojoj mjeri dijete može razdvojiti zamišljeni svijet od stvarnoga.
Djeca u dobi oko jedanaeste godine iskazuju posebno zanimanje za filmove strave jer u njima bude osjećaj uzbuđenja, napetosti, pojačane pozornosti i pojačane pobuđenosti, nakon koje slijedi olakšanje kad film ima sretan završetak, kad negativni likovi bivaju kažnjeni, a takozvane žrtve pobijede sve zastrašujuće situacije. Neka istraživanja pokazuju da djeca tako propituju vlastite strahove i svoje načine suočavanja s njima. Dijete će takve sadržaje smatrati zastrašujućim onoliko koliko procjenjuje mogućnost da se takve stvari dogode u stvarnom životu ili živi u takvim prilikama koje su slične nasilnim scenama u filmu strave.
Dakle, hoće li filmska noć povremeno uključivati filmove strave ili će takvi filmovi i kanali biti blokirani roditeljskom zaštitom, odluka je uvijek na roditelju, koji najbolje poznaje svoje dijete, njegove načine nošenja sa zastrašujućim situacijama u svakodnevnom životu.
Mlađa su djeca u većem riziku da gledanje takvih filmova ostavi određene neželjene posljedice na njihovu psihološku dobrobit poput straha od gubitka kontrole, straha od smrti, osjećaja nestvarnosti. Stoga, ako roditelji odluče dopustiti gledanje takvih filmova, neka to bude u njihovoj nazočnosti kako bi mogli intervenirati ili objasniti djetetu da su posrijedi samo nestvarne scene.
Djeca, osobito mlađa, koja češće gledaju filmove strave, a osobito bez nazočnosti odrasle osobe, imaju veću vjerojatnost da razviju neadekvatna ponašanja poput agresivnosti, autoagresivnosti, učestalih mučnina, naglašene plačljivosti, pomanjkanja suosjećanja, što može dovesti do privremene emocionalne »obamrlosti«. Jer i žrtva kako bi preživjela i uspjela pobjeći od zlostavljača, mora se koristiti agresivnim načinima, ne iskazivati empatiju, jer to jedino omogućava preživljavanje, što u djeteta može stvoriti krivu sliku o stvarnom svijetu i potaknuti ga na neželjene oblike ponašanja.
S druge strane, pojedina istraživanja navode da dijete uz roditeljsku pomoć gledajući zastrašujuće filmove može raditi na razvoju otpornosti na stres, suočavanju s teškim trenutcima u kontroliranom okruženju. Jer pojedini filmovi koji u sebi nose i straše scene imaju likove koji međusobnim pomaganjem, prijateljstvom, zajedništvom i hrabrošću pobjeđuju negativce.
Filmovi strave bude najdublje strahove i otkrivaju tamniju stranu života, stoga je veoma važna ocjena i procjena dobne prikladnosti takvih filmova, kao i roditeljska procjena emocionalne zrelosti djeteta.
