Poštovani, imam nekoliko pitanja. Pravoslavka sam. Živim u Prijedoru. Kada sam u mogućnosti, i kada sam u potrebi, dođem u Šurkovac jer se poslije mise osjećam preporođeno, kući odlazim »napunjenih baterija«. Jedino što bih voljela, a ne mogu nikako, koči me nešto – ne znam se pravilno ispovjediti, a imam veliku potrebu, zaista… A više bih voljela da se ispovjedim u Rimokatoličkoj Crkvi. Strah me osude za neke stvari koje sam počinila. Samim tim, i ne pričešćujem se jer nisam dostojna prići svetoj čaši da primim hljeb i vino, tijelo i krv Kristovu. Zanima me sljedeće: Je li grijeh da kao pravoslavka povremeno (2 – 3 puta godišnje) idem u katoličku crkvu, pritom se molim po svojim pravilima? Je li dopušteno pravoslavcima da se ispovijedaju u rimokatoličkoj crkvi, i obrnuto – je li rimokatolicima dopušteno ispovjediti se u pravoslavnoj crkvi? Odobrava li to i Rimokatolička i Srpska pravoslavna Crkva, ili samo Rimokatolička Crkva? Je li dopušteno pravoslavcima da se pričeste u Rimokatoličkoj Crkvi, i obrnuto – je li rimokatolicima dopušteno pričestiti se u Pravoslavnoj Crkvi? I odobrava li to Rimokatolička i Srpska pravoslavna Crkva, ili samo Rimokatolička Crkva?
Pravoslavna vjernica
Ponajprije, zahvaljujemo na Vašem pismu i na brojnim pitanjima koje nam postavljate. Odmah Vam možemo reći da ne može biti grijeh ako se vi po svojoj vjerskoj tradiciji molite u katoličkoj crkvi. Na druga Vaša pitanja pokušat ćemo Vam dati odgovore koji su razvidni iz članka objavljenoga u »Bogoslovskoj smotri«, čiji je autor dr. Niko Ikić, profesor s Teološkoga fakulteta u Sarajevu, a naslovljen je »Sakramenti in genere, communicatio in sacris i sakramentali u katoličkom i pravoslovnom nauku i praksi«.
Za svakoga je vjernika važno upoznati i prihvatiti sakramentalni identitet drugoga, što ujedno znači da će ispravno uvažavati i svoj, vlastiti vjerski identitet. To je važno za Vas kao pravoslavnu vjernicu, kao i za svakoga katolika. No identitet ne znači ujedno i identičnost, pa je stoga nužno uvidjeti ono što je kod katolika i pravoslavaca »zajedničko i slično, a ono različito bolje upoznati, poštivati i uvažavati«. Katolička Crkva priznala je službenim koncilskim dokumentom sedam sakramenata pravoslavnih Crkava jer im priznaje otajstvo Crkve, i u Crkvi valjani episkopat i svećeništvo, bez kojih nema valjane euharistije. No s pravoslavne strane »nemamo tako jasnog i izrazito službenog crkvenog priznanja«, piše dr. Ikić.
Što se sakramentalnoga sudjelovanja u kultu jedne zajednice tiče, dr. Ikić upozorava da bi ono moglo »značiti priznavanje te konfesije i njezina nauka, ili bi moglo značiti totalno vjersko ravnodušje, da takvome nije važan kult ni jedne vjeroispovijesti, ni vlastite, ni tuđe zajednice, ili da su mu svi isto važni«.
Zbog svih tih opasnosti Drugi vatikanski koncil »načelno zabranjuje općenje u svetome, ali se ne zaustavlja na tome«, nego ističe da se mora uzimati u obzir pastoralna praksa i različite okolnosti u kojima se mogu naći pripadnici pravoslavlja i katolicizma, pri čemu mogu »egzistencijalno prevladati potreba spasenja i dobro duša u duhu načela: salus animarum suprema lex Ecclesiae«, piše dr. Ikić i pojašnjava da u tim okolnostima »Katolička Crkva primjenjuje communicatio in sacris kako u sakramentalnim slavljima tako i u drugim svetim, ne sakramentalnim činima i svetinjama«. Radi promicanja jedinstva i ponude spasenja Katolička Crkva omogućuje pravoslavnoj braći u dobroj vjeri, te uz suglasnost obiju hijerarhija, primanje i slavljenje katoličkih sakramenata pomirenja, euharistije i bolesničkoga pomazanja, ako ih zatraže slobodno, kako bi se izbjegla opasnost ili laki prigovor prozelitizma, te ako su pravo raspoloženi, to jest ako znaju što traže. To isto se dopušta i katolicima u pravoslavnoj sredini ako je fizički ili moralni pristup katoličkomu službeniku nemoguć. Dakle, ako poštujete navedeno, ne možete pogriješiti ako iznimno ili povremeno sudjelujete u slavlju sakramenata u katoličkoj crkvi.
No u takvom teološkom razumijevanju dogmatskoga nauka o communicatio in sacris Zakonik Katoličke Crkve polazi od stajališta da katolički službenici dopušteno dijele sakramente samo katolicima, koji ih isto tako prvotno primaju samo od katoličkih službenika, te moramo navesti da se odmah nabrajaju i slučajevi kada je ipak dopušteno podijeliti katoličke sakramente nekatolicima: »Katolički služitelji podjeljuju sakramente pokore, euharistije i bolesničkoga pomazanja članovima istočnih Crkava koje nisu u potpunom zajedništvu s Katoličkom Crkvom ako to dotični svojevoljno traže i ako su pravo raspoloženi« (ZKP, kan. 833, par. 3). Iako je rastavljenim kršćanima – dakle, i Vama koji ste pravoslavne vjere – otvorena samo ograničena mogućnost primanja i podjeljivanja katoličkih sakramenata, treba naglasiti da Zakonik koji je na snazi predviđa i rigorozne kazne za one koji bi prekršili dane mogućnosti.
Iz pravoslavne perspektive gledano, dok nema jedinstva u vjeri, nema ni npr. pričešćivanja u drugoj Crkvi. Isto tako, »nekada se u pravoslavlju zabranjivalo i privatno zajedničko moljenje s pripadnicima drugih vjeroispovijesti, pa i zajedničke javne, makar i ne sakramentalne molitve, bile su strogo zabranjene«. Danas su one ipak moguće. Blaža primjena načela sve je očitija, međutim nema jedinstvenoga stajališta među pravoslavnim Crkvama pa je tako Ruska pravoslavna Crkva »na Sinodi 16. prosinca 1969. preporučila svojim svećenicima da ne odbiju podijeliti sakramente ako ih zatraže katolici i starovjerci«, a već je 1970. na to reagirala Sinoda Grčke pravoslavne Crkve s jasnim negativnim stajalištem prema ruskomu odobrenju i prihvaćanju interkomunije s katolicima. »Pravoslavni stav o interkomuniji nije iskristaliziran i ujednačen. Većina pravoslavnih teologa ne prihvaća interkomuniju kao načelo, nego kao izuzetak«, navodi dr. Ikić.
