U duhovnom životu od velike će važnosti biti stvoriti istinsku sliku o Bogu, i to onakvu kakvom ju prikazuju evanđelja. Jer stvaranje pogubnih i krivih slika o Bogu posljedično može rađati krivim, tj. pogubnim vjerničkim praksama. Zato bi još od malena vjernik trebao promišljati o Bogu koji nije tek kruti sudac, nego pak otac koji uvijek ljubi svoju djecu. Kako bi to pojasnili, evanđelisti se uvijek nanovo koriste pričama koje su ljudima bliske te ih oni mogu shvatiti, a time i živjeti svoj odnos s Bogom.
Jedna od poznatijih biblijskih priča uopće jest ona o izgubljenom sinu, koja ujedno prikazuje lik Boga Oca. Ta se pripovijest ne nalazi u svim evanđeljima, nego tek kod Luke. Ona je biser koji pred svoje čitatelje iznosi jedino Luka. Razlog za to nije poznat, ali se on može kriti u činjenici da Luka Boga želi prikazati kao Oca punoga milosrđa i razumijevanja za čovjeka.
Tekst o kojem je riječ nalazi se u petnaestom poglavlju Lukina evanđelja, a u središtu mu je prikaz obiteljske pripovijesti. Priča je to o ocu i dvojici sinova. Mlađi u jednom trenutku svoje zajapurenosti odlučuje uzeti sve što mu pripada i otputovati. U svojem mladenačkom zanosu kuša tako sve dubine i širine ljudske slobode. Slobodu shvaća kao beskrajnu mogućnost uživanja u svemu što mu pripada. Evanđelist ga tako prikazuje kao onoga koji sa svojim kapitalom živi razvratno te vrlo brzo svoj imetak troši i počinje oskudijevati. U njemu se tada počinju rojiti mnoga pitanja, a jedno od njih je i ono o mogućnosti povratka ocu. Čitatelj stoga može pratiti struju njegove svijesti te uvidjeti svu dubinu, ali i prazninu osobe koja život shvaća kao pozornicu uživanja slobode koja nema granica.
Živeći na takav način, prikazuje evanđelist Luka, čovjek neizbježno dolazi do potrošnje materijalnih dobara, a na još dublji i teži način dolazi do stanja vlastitoga besmisla i praznine duha. Tada mu preostaju dvije mogućnosti: razmišljanje o pogubnosti stanja do kojega se doveo te odluka o povratku svojemu ocu ili pak ostanku u životu bez cilja i adekvatnoga životnoga smisla. Mlađi sin iz evanđelja, kako to maestralno prikazuje Luka, dolazi k sebi u trenutcima iskrena propitivanja svoje savjesti te odlučuje priznati prazninu i vrtlog grijeha do kojega ga je doveo život bez neke dubine i reda. Vraća se tako svojemu ocu te očekuje mjesto barem u ulozi sluge svojega oca koji je poznat po velikom imanju i brojnim slugama koji su kod njega zaposleni za plaću.
U povratku sina otac pak ne vidi slugu, nego sina kojega neizmjerno ljubi bez obzira na njegovu lutalačku narav. Luka to opisuje na vrlo dramatičan i dirljiv način, kako samo on zna. Otac je tako prikazan kao onaj koji je ganut povratkom sina te mu sprema svečanu gozbu. Luki tako polazi za rukom na istančan i vrlo izravan način prikazati kakav je Bog. Prikazuje ga kao Oca koji uvijek nanovo prihvaća svoju djecu te unatoč njihovim lutanjima, voli ih i dalje istom ljubavlju. Ta ljubav u očima drugih ljudi ne će uvijek biti dobro prihvaćena, a tako biva i kod starijega sina.
Vrativši se s polja, stariji sin stoji u čudu te propitkuje o smislu slavlja koje je upriličio njegov otac. Ni u primisli mu nije mogućnost slavlja zbog povratka u kuću njegova mlađega brata. No vrlo brzo morat će konstatirati da je to razlog slavlja koje zatječe u kući. I tada Luka prikazuje dijalog koji je vrlo potresan. Suočen s činjenicom da otac slavi povratak svojega sina, njegova brata, on prvotno ne želi ni biti dionikom toga slavlja. Stoji po strani te ne želi biti dionik te radosti. Scena je to koja s jedne strane šokira, no ne zadugo jer evanđelist tumači razloge starijega sina za nemogućnost ulaska u radost svojega oca. Razlog leži u činjenici da se on time smatra pogođen jer tolike godine služi ocu, a ovaj mu, kako tvrdi, ništa nije dao, pa ni jare da se s prijateljima pogosti.
Otac tada ponovno šokira te u ovoj pripovijesti, koliko god šokirali sinovi svojim postupcima, ostaje »prvak šoka«. Podsjeća sina na nešto što bi on već morao znati, a to je zajedništvo u dobrima koje posjeduje. Sve što on posjeduje jest i sinovljevo, no kako bi to shvatio, trebat će postati istinski i iskreni sin. Do tada to vjerojatno nije bio, nego tek sluga bez iskrena odnosa i ljubavi prema ocu. Sve dok ne postane onaj koji ocu pristupa na način sinovstva, odnosno na način da je prvi pokretač odnosa s njim ljubav koju ima prema njemu jer mu je otac, ne će moći biti istinski radostan i ispunjen čovjek.
Pripovijest koju je ispripovjedio Luka prikazuje smisao bivanja vjernikom. Vjernici su trajno pozvani živjeti svoj odnos s Bogom na način sinovstva, tj. osjećati se djecom svojega nebeskoga Oca, onoga kojemu vjeruju te ga iskreno ljube. U odnos s Bogom ne ulaze na način servilnosti i straha, nego tako što mu iskreno iznose svu svoju radost, ali i boli života. Jer u Bogu gledaju Oca koji ih uvijek nanovo prihvaća te se raduje kada mu, spoznavši dubinu svojih grijeha i lutanja, ponovno pristupaju kako bi ih pomirio sa sobom te se radovao činjenici njihova povratka. Na kraju može se ustvrditi da Lukina pripovijest svakoga vjernika stavlja pred dva pitanja.
S jedne strane to je njegov osobni odnos s Bogom te način kako mu on pristupa, s ljubavlju ili hladnim servilnim odnosom s njim. A s druge pak strane ova pripovijest ispituje odnos svakoga vjernika prema grješnicima, tj. braći koja se vraćaju ocu ne bi li ponovno iskusila njegovu dobrotu i praštanje. Vjernik tako sam biva pred ispitom svoje mogućnosti ili nemogućnosti ulaska u radost s onima koji bivaju pomireni s Bogom. Ako sam nije kadar radovati se bratu koji se vratio Kristu, možda i sam treba ispitati svoj osobni odnos s Bogom. Korizma na poseban način stavlja pred nas to pitanje te promatranje onih koji pristupaju rijeci grješnika pred ispovjedaonicama da im budu oprošteni grijesi.
