Tek poneki kameni natpis svjedoči o narodnim vladarima i ustroju ranih državnih sustava, uz još nekoliko škrtih spomena u prastarim dokumentima, uščuvanim jedino pod okriljem Katoličke Crkve. Zatim nekoliko »grubih« teorija o tome tko su Hrvati, odakle su došli i kada se pojavljuju na obalama Jadrana i u dalmatinskom zaleđu.
Unatoč tako rudimentarnim »izvorima«, historiografija srednjovjekovlja uspijeva donijeti potpuniju i pouzdanu sliku najranije hrvatske povijesti, u kojoj se poput svjetionika izdižu dvije značajne obljetnice koje se slave u 2025. godini. To je prvi spomen Tomislava kao hrvatskoga vladara koji je oslovljen kao rex, kralj, dakle samostalni vladar najvišega stupnja 925. godine te obljetnice splitskih sabora koji su se održali 925. i 928. godine. Nadalje, obje su obljetnice međusobno neraskidivo povezane. Naime, da Tomislav nije bio snažan i samostalan vladar, teško bi se tako važni sabori mogli okupiti, održati i provesti svoje zaključke u djelo. Sabori su se i održali upravo na Tomislavov poticaj i inicijativu. A s druge strane da nije bilo dvaju splitskih sabora i prastarih zapisa i izvora o njima, vrlo je vjerojatno da bi se prvim hrvatskim kraljem smatrao neki drugi hrvatski vladar, koji je živio i vladao nakon njega.
Izdanak slavne hrvatske vladarske dinastije
O Tomislavu se na temelju oskudnih izvora i njihovih historiografskih tumačenja može reći vrlo malo. Ali i ono malo kazuje da je on zaista bio velik i važan vladar za hrvatsku povijest. Za doba njegove vladavine uzima se razdoblje od 910. do 928. godine. Prema zapisima Tome Arhiđakona u djelu Historia salonitana maior može se utvrditi i da je još 914. godine Tomislav bio dux, knez, dakle još uvijek vladar nižega ranga u odnosu na srednjovjekovne političke postavke. A Historia salonitana, djelo u kojem se spominju splitski crkveni sabori, donosi prijepis pisma pape Ivana X. iz 925. godine, koji je uz Tomislavovo ime pridružio i titulu rexa. Tomislav je kao kralj imao pravo ravnati radom Splitskoga sabora 925. godine. Na temelju drugih izvora iz rane hrvatske povijesti pretpostavlja se da je Tomislav bio izdanak slavne dinastije Trpimirovića, čiji je rodonačelnik knez Trpimir, koji je živio u prvoj polovici 9. stoljeća i koji je prvi hrvatski vladar uz čije se ime spominje titula dux, točnije Dux Croatorum.
Tomislavu se pripisuje i pobjeda nad Mađarima, u razdoblju između 914. i 920. godine, premda postoje i izvori koji navode i mađarske provale u istom razdoblju, što dakako ne dovodi u pitanje i veliku bitku Hrvata i Mađara negdje na sjevernim granicama Tomislavove Hrvatske. Ali teško je isključiti mogućnost da do određenih »čarki«, pa i manjih sukoba u tom dijelu ipak i jest dolazilo, osobito s obzirom na karakter Mađara – konjanika, »selilaca«, koji su se na »europske strane« doselili upravo u tim godinama, predvođeni vojskovođom Arpadom, rodonačelnikom njihove dinastije Arpadovića. Njih će tek 955. obuzdati svetorimski car Oton I. pobjedom na Leškom polju. No Tomislav je nedvojbeno bio pobjednik u puno važnijoj bitki – onoj protiv Bugara.
Pobjeda nad nadmoćnijim protivnikom
Veliku Tomislavovu pobjedu protiv Bugara opisuju razni izvori. O njoj govori i bizantinski »car pisac«, Konstantin VII. Porfirogenet, u djelu De administrando imperio (O upravljanju Carstvom), premda on uopće i ne spominje Tomislavovo ime, ali iz razdoblja o kojem govori jasno je da je riječ o dobu Tomislavove vladavine. I kasniji bizantinski izvori navode tu bitku. Iz očuvanih je izvora jasno i da je bugarska vojska u to vrijeme bila i jedna od snažnijih vojska u Europi budući da Bugarska toga vremena nije bila beznačajna država. Suvremenik Tomislavov bio je Simeon I., bugarski knez koji se, osnažen i vojno i politički, ohrabrio uzeti i titulu cara. No bizantinski izvori navode i da je Simeon, nakon što je Tomislav potukao njegovu vojsku – pretpostavlja se negdje u sjevernim dijelovima Bosne, blizu Dunava do kojega su prodrli Bugari – umro »slomljena srca« 928. godine.
Hrvatska između »geopolitičkih silnica«
Ta je pobjeda podigla i geostrateški ugled Tomislavove Hrvatske. Naime, vrijeme Tomislavove vlasti bilo je nalik današnjemu, »epoha velikih promjena«, rasapa i slabljenja velikih carstava i borbe između raznih pretendenata koji žele ovladati prostorom »poznatoga svijeta«. U prvoj polovici 9. stoljeća franačko carstvo Karla Velikoga razdijelilo se između njegovih potomaka koji – i da su to htjeli – pojedinačno i zajednički nisu imali dovoljno političkoga i vojnoga umijeća da bi u cjelinu integrirali ondašnju zapadnu Europu. S druge strane na rubovima Europe prijetili su Mađari, ali i Bugari, koji su se na Balkanu nadmetali s Bizantom, ponosnim »grčkim« baštinikom Rimskoga Carstva. Uz sve te »geopolitičke silnice«, između kojih je Hrvatska bila stiješnjena, za svoje mjesto pod ondašnjim suncem borio se i papinski Rim. Dakle, valjalo je u svemu biti vrlo lukav, znati na koga treba udariti, a s kime treba sklapati savezništva. U tome je Tomislav kao hrvatski vladar položio svoj povijesni ispit. I moglo bi se tomu ponovno u kontekstu suvremenosti dodati da Tomislava možemo prilično opravdano smatrati i vladarom čiji bi dvor bio nezaobilazno mjesto »bilateralnih susreta«, mjesto koje bi morali pohoditi istaknuti državnici.
Tomislavova »istočna lekcija«
Pobjedom nad Bugarima, a i vjerojatnim obračunom s Mađarima, Tomislav je Hrvatsku svojega vremena »utvrdio« u njezinim istočnim i sjevernim granicama, premda u srednjem vijeku pojam granice, jasno, nije istovjetan modernomu pojmu razgraničenja između država. No u svemu valja iščitati i važnu »lekciju« kralja Tomislava za suvremenu Hrvatsku – a odnosi se na pitanje osiguranja od opasnosti s istoka. Srbija Tomislavova vremena bila je tek neznatna kneževina – u kojoj su se smjenjivali vladari probizantske i probugarske orijentacije, među kojima je jedan – Zaharija – čak i »prebjegao« u Hrvatsku, dobivši upravo od Tomislava jamstvo sigurnosti. Osmansko Carstvo započelo je svoja osvajanja tek u 15. i 16. stoljeću. No u dugoj povijesti hrvatskoga naroda prilično je jasno da se hrvatski etnički prostor kroz stoljeća, bez obzira u kakvim se Hrvati političkim okvirima nalazili (Austro-Ugarskoj ili jugoslavenskoj državi), neprestano sužavao upravo iz smjera istoka – u Bosni i Srijemu.
Saveznik, a ne podložnik »istočnoga Rima«
Tomislav se nakon svoje pobjede nad Bugarima pokazao kao koristan saveznik Bizanta, do te mjere da su i bizantski izvori, poput djela Konstantina VII. Porfirogeneta, preuveličavali snagu njegove vojske, govoreći o stotinama tisuća Tomislavovih vojnika, što bi po demografskim procjenama ondašnjega stanovništva Hrvatske bilo teško moguće. A premda se mjesto Tomislavove bitke s Mađarima ne može pouzdano utvrditi, jasno je da je on branio »hrvatski teritorij«, što znači i da nije ratovao u tuđe ime, kao »vazal« neke inozemne sile. To je važno napomenuti osobito u kontekstu činjenice da je Bizant Tomislavu, što je ponovno jasno iz akata Splitskoga sabora, povjerio kao »konzulu« upravu nad Dalmacijom. Iako Bizant de facto u to vrijeme nije vladao cijelom Dalmacijom, nego tek ponekim utvrđenim gradovima, dostojanstvo jednoga carstva tražilo je i da se ono nikada ne odriče teritorija koji su nekoć činili njegovu cjelinu.
Hrvati, doseljenjem u Dalmaciju, nisu odmah ovladali gradovima u kojima je živjelo stanovništvo preostalo iz razdoblja Rimskoga Carstva. Njima je nastavio upravljati Bizant kao svojim političko-teritorijalnim jedinicama koje su se zvale »teme«. Konstantin VII. Porfirogenet spominje da se domicilno romansko stanovništvo, pred navalama Slavena i Avara u razdobljima velikih seoba naroda, sklanjalo u utvrđene gradove, Raguzu (Dubrovnik), Aspalaton (Split), Tetrangurin (Trogir), Diadoru (Zadar), Arbu (Rab), Veklu (Krk), Opsor (Osor)… Povjerivši mu ovlast »konzula« i uzevši u obzir njegovu vojnu i političku snagu, Bizant i nije mogao očekivati da će hrvatski vladar biti nekakav carski poslušnik, »vazal«, nego ga je shvaćao kao dio bizantske državne hijerarhije, carskim dužnosnikom. U sličnoj se poziciji našao i knez Mihajlo, koji je uz Tomislava također bio protagonist Splitskoga sabora 925. godine. Mihajlo, kao knez Zahumlja, dobio je od bizantskoga dvora položaj patricija i funkciju prokonzula, iako je prostor njegove kneževine dodirivao Dubrovnik samo sa Zapada i nije obuhvaćao gradove carske Dalmacije. Nije do kraja jasno ni kakvi su bili »prerogativi« Tomislavove vlasti u Dalmaciji, odnosno je li njegova vlast uključivala upravnu, vojnu i sudsku nadležnost i pravo na ubiranje poreza. No »prodorom« u drevne obalne gradove Tomislav je Hrvatskoj otvorio i sigurne ulaze na Jadran te joj time otvorio i prostor za utvrđenje i u njezinoj mediteranskoj orijentaciji, koja će u stoljećima nakon njega, sve do danas, postati jedna od temeljnih odrednica Hrvatske.
Kralja Tomislava kao pouzdanoga saveznika prepoznao je i papa Ivan X., koji je u Rimu stolovao od 914. do 928. godine. A upravo se u splitskim crkvenim saborima 925. i 928. odražava i ta tendencija.
Vjeronaučna građa nadahnuta velikim jubilejima hrvatske povijesti
