Za vrijeme velikih seoba naroda koja je poput snažnoga vihora u današnju domovinu nanijela i Hrvate, negdje u 5., 6. ili 7. stoljeću, na prostorima nekadašnjih rimskih provincija Dalmacije i Panonije teško je bila oštećena i crkvena organizacija. Mnoge su biskupije u tom srazu rimske civilizacije, koju je dobrim dijelom do tada i proželo kršćanstvo, jednostavno i nestale, no kontinuitet kršćanskoga života na tim se prostorima ne može zanijekati. Prvi se znakovi obnove crkvenoga života na prostoru Dalmacije javljaju u 8. stoljeću, a prije prijelomnih sabora 925. i 928. pojavio se i fenomen Nina kao »hrvatske Crkve«.
Osnutak Ninske biskupije, premda nije prošao bez kontroverzija, važan je događaj u hrvatskoj crkvenoj povijesti jer je tim činom prvi put na prostoru pod upravom srednjovjekovnih hrvatskih vladara uspostavljena crkvena organizacija neovisna o dalmatinskim (uvjetno rečeno »nehrvatskim«) biskupijama. Jasno, Nin nije imao kontinuitet i »ugled« poput Splita i Salone. S druge strane još je papa Ivan VIII. – suvremenik kneza Branimira, koji je povijesne 879. i izrekao prvo »međunarodno priznanje« hrvatske samosvojnosti i samobitnosti – prekorio ninski kler. Upozorio ih je da ne mogu mimo njegova dopuštenja utemeljiti (krajevnu) Crkvu. Iako u to vrijeme još nije došlo do velikoga crkvenoga raskola, zabrinutost rimskoga pape bila je očita – Crkva se u Dalmaciji mogla vrlo lako naći pod utjecajem Bizanta, »promijeniti stranu« i vezati se uz carigradskoga patrijarha.
Prevladao autoritet sv. Dujma
Crkvena zborovanja u Splitu prijelomna su zbivanja u hrvatskoj crkvenoj povijesti, ali i u hrvatskoj povijesti uopće. Splitski su sabori u crkvenom smislu utrli smjer crkvenopodručnoga ustroja ozemlja koje i danas nastanjuju Hrvati, a u nacionalno-političkoj perspektivi oni su zaokružili i hrvatski prostor unutar europskoga okvira.
Odluke prvoga sabora oblikovane su u petnaest točaka. Uspostava Splitske metropolije kao nasljednice salonitanske Crkve, čime je Split dobio i crkvenu jurisdikciju nad čitavom Dalmacijom i prostorom hrvatske srednjovjekovne države, jedan je od ključnih zaključaka Splitskoga sabora 925. godine.
Presudio je utjecaj sv. Dujma – za kojega se među zaključcima navodi da je on od samoga apostola Petra poslan u Solin da propovijeda, pa je i crkva i grad u kojem počivaju njegove svete kosti mjesto prvenstva nad svim crkvama dalmatinske pokrajine te da kao takvo zaslužuje metropolijski naslov. Ninska se biskupija našla u nezgodnu položaju – a njezin je »slučaj« definitivno riješen na Splitskom saboru 928. godine.
Ključni je problem na saboru 928. bio sukob Grgura Ninskoga i splitskoga nadbiskupa Ivana. Obojica su i pred rimskim papom trebala podastrijeti svoje argumente, čime je Sveti Otac potvrdio svoju ingerenciju u rješavanju pastoralnih i organizacijskih pitanja sveopće Crkve. U sporazumu je morao posredovati i hrvatski vladar (nije jasno je li to Tomislav ili njegov mogući nasljednik Trpimir II.). Ninu je saborskom odlukom osporeno pravo da bude biskupijsko središte, a Grguru je ponuđeno da zauzvrat prijeđe u Sisačku, Delminijsku ili Skradinsku biskupiju. Papa Lav VI. poslao ga je na kraju u Skradin.
Slavni ninski biskup kao bedem protiv talijanskih iredentista
Međutim, »poraz« Grgura Ninskoga kao »zastupnika narodnih interesa« u odnosu na »rimska presizanja« ipak nije bio slom »hrvatskih nacionalnih interesa«, kako je taj događaj tumačila hrvatska historiografija i umjetnost s početka 20. stoljeća. Razlozi zašto je Ivan Meštrović »glorificirao« Grgura Ninskoga, kao i drugi njegovi istaknuti hrvatski misleći suvremenici, iz današnje su perspektive sasvim jasni i ljudski razumljivi. Naime, Meštrovićevo je vrijeme bilo i doba borbe protiv talijanskih iredentističkih presizanja na hrvatski dio Jadrana. Talijanski su iredentisti ponavljali da ih »lavovi sv. Marka« zovu na istočne obale Jadrana, što im je i uvelike kroz 20. stoljeće omogućeno tajnim spletkama oko Londonskoga ugovora i komadanjima hrvatskoga teritorija koja su dogovorena na drugim zapadnim mjestima »susreta na vrhu«. Slavni se ninski biskup tako pokazao kao bedem protiv talijanskih presizanja. Nadalje, Meštrovićevo je vrijeme bilo i doba snažnoga, ali i naivnoga uvjerenja dijela hrvatske intelektualne i političke elite da se pred svim inozemnim presizanjima valja upravo po principu političkoga ujedinjenja Apeninskoga poluotoka, u duhu južnoslavenskoga zajedništva, okupiti oko jednoga »Pijemonta« (Srbije).
Evangelizacijski potencijal i opasnost doktrinarnih zabluda
Umjesto pod nazivnikom očinske skrbi svetoga oca za sveopću Crkvu, politizirati bi se mogao i zaključak splitskih sabora o slavenskom bogoslužju. Premda valja naglasiti da »kontroverzno« slavensko bogoslužje nije bilo najvažnije pitanje splitskoga zborovanja. Papa Ivan X. izrazio je svoju sumnju prema njemu jer je ono, kako je smatrao, nadahnuto utjecajem »Metodova nauka«. Jasno, liturgija na narodnom jeziku imala je i snažan evangelizacijski potencijal, no zabrinutost svetoga oca opravdana je ako se uzme u obzir da pitanje jezika u bogoslužju nije samo stvar koja se može tumačiti u »modernom ključu«, nego i duboko teološko pitanje. U jeziku koji se tada nije smatrao svetim lako su se mogle provući i određene doktrinarne zablude. Zato je i papa, čvrsto vjerujući da je kao nasljednik sv. Petra odgovoran i kao jamac čistoće i autentičnosti duha i slova kršćanske vjere, zatražio od hrvatskoga vladara da se slavensko bogoslužje na prostoru pod njegovom ingerencijom zabrani te da se u formaciju svećeničkih kandidata uvede i formalna obveza poučavanja u latinskoj tradiciji i jeziku. Razlozi papine zabrinutosti bili su jasni – blizina Bizanta, ali i moguć prodor Bugarske prema Jadranu, što su sve bile ozbiljne opasnosti za latinski kršćanski svijet.
No papin se »udar« na staroslavensku liturgiju pokazao tek kao mlaka osuda, o čemu možda najbolje govori činjenica da slavensko bogoslužje na dalmatinskom prostoru nije iskorijenjeno, poput kakve hereze, nego je unatoč sumnjama, i zahvaljujući svojoj autentičnosti, nastavilo živjeti. U vremenu Drugoga vatikanskoga koncila, kada se i na razini sveopće Crkve razmatralo i napose uvelo bogoslužje na narodnom jeziku, upravo je staroslavensko bogoslužje na hrvatskim prostorima poslužilo kao jedan od afirmativnih argumenata. Naposljetku, ako se »zabrana« slavenskoga bogoslužja na splitskim saborima promatra u kontekstu duge povijesti Katoličke Crkve, dovoljno je posegnuti za primjerima tolikih svetaca te vjerničkih pokreta i inicijativa koji su u svoje vrijeme upravo od Crkve bili izloženi »procesu« preispitivanja pravovjernosti i poslušnosti te iz njih izišli neokaljani, s još snažnijom »aurom« autentičnosti.
Zamršeni »slučaj« Ninske biskupije
