Da bi nešto bilo sveto, u sebi treba upućivati na svojevrsnu besprijekornost. Više od ljudi kojima se pridijeva svetost treba izdvojeno motriti ono čime su zračili njihovi životi: sveta poniznost, sveta ravnodušnost, sveti sram, sveti ponos i tako redom. Međutim, u jednoličnim nabrajanjima svetoga pronalazi li itko jednoličnost samu? Ta može li jednoličnost, ona koja sebično provocira dosadu, koja potiče na lijenost i koja se raduje odustajanju, doista biti sveta? Njezina naporna suhoća zasljepljuje, a bezobzirno ponavljanje umrtvljuje, ostavljajući beznadno, blijedo i nezainteresirano postojanje. Ipak u njezinoj neizbježnoj prisutnosti čuči iskonska Mudrost. Ta Mudrost, upravo zbog jednoličnosti, jednima ostaje neprepoznatljiva, a s druge strane »lako je vide koji je ljube i nalaze je oni koji je traže« (Mudr 6, 12). Premda može biti nepoželjna, jednoličnost skriva čovjekovu bit. Ne hraneći se kratkotrajnom površnošću, nego okrijepljen iskonskim plodovima smisla, čovjek poštuje i radosno prihvaća jednoličnost vlastite zbilje. Baš poput svetoga Josipa u čijim se jednoličnim tesarskim pokretima očituje smirenost u beskrajnu ponavljanju, a istodobno se otvaraju obrisi obzorja zacrtanih ciljeva. Još i više od materijalnoga cilja razvijaju se strpljivost, sabranost i predanost, a nadasve ljubav. Sveta jednoličnost ne ostvaruje se sama po sebi, nego beskompromisno zauzetim prihvaćanjem svakoga, pa i najodbojnijega rada. Upravo se takvim, beskrajnim radom unutar kratkoga ljudskoga života jačaju temelji za sve druge, životu potrebne i poželjne krjeposti koje su pak ulaznica za stvarno beskonačno i jednolično savršenstvo vječnosti.
