Ako bi netko htio sažeti Isusovu poruku, čini se da bi trebao poći od njegovih blaženstava. Naime, tekst je to koji se nalazi u Matejevu, ali i Lukinu evanđelju (usp. Mt 5, 1-12; Lk 6, 20-26). Prikazom snažnih opozicija – blago vama, a jao vama – prikazuje se ono što je istinski smisao Isusova poslanja na zemlji, a onda i samoga kršćanskoga života. No da bi se shvatio Isusov proglas blaženstava, bit će ipak potrebno ući u njihovu dubinu, a ne tek ostati na površnom shvaćanju Isusovih riječi.
Dubina se otkriva dakle u ritmu Isusovih riječi gdje se četirima tezama u Lukinu tekstu o blaženstvu stavljaju usuprot četiri antiteze o tegobama. Tako se siromasima, gladnima, zaplakanima i onima koje svi mrze stavljaju usuprot oni koji su bogati, siti, nasmijani te oni koje svi vole. Prva skupina biva nazvana istinskim prorocima, a druga pak lažnim prorocima. No čovjek se opravdano sada pita na koji način shvatiti taj tekst i u kojem ključu čitati te uistinu velike kontraste jednoga biblijskoga teksta?
Kao odgovor na netom postavljeno pitanje nameće se izraz Sin Čovječji, odnosno onaj koji stoji u središtu blaženstava, a to je sam Krist. Božji lik tako stoji kao poveznica, odnosno razdjelnica između dviju skupina ljudi u evanđelju. Dakle evanđeoske opozicije valja shvaćati kroz jedan temeljni ključ tumačenja, a to je osoba Isusa Krista.
Drugim riječima, valja voditi računa da se cjelokupnomu tekstu pristupa gledajući ga kroz Kristov dvogled. Jer opozicije u tekstu nisu samo radi opozicije, tj. stvaranja suprotstavljenosti među ljudima radi same suprotstavljenosti. Još jednostavnije, cilj čovjeka ne bi trebao biti gladovati radi izgladnjivanja, nego poradi Krista. Plakati treba, ali ne zbog vlastite gluposti, nego zbog Krista. Zbog promašivanja ostvarenosti odnosa s Kristom jer se težilo odveć za zemaljskim.
Isusov govor o blaženstvima uči dakle o smislu kršćanstva na zemlji. Pokazuje kako je istinski kršćanin onaj koji živi trajnu napetost između prolazne i nepotpune ispunjenosti naspram potpunoga mira i zadovoljstva u Bogu. Tek se tako mogu shvatiti Isusove riječi o sadašnjoj žalosti naspram buduće radosti. Vjernik je tako onaj koji stalno živi određeni sveti nemir poradi svoje vjernosti i predanja Kristu. On tako ni u kojem slučaju ne može biti do kraja ispunjen već sada na zemlji budući da neizbježno katkad živi okružen ljudima koji nisu uvijek usmjereni na Božju stvar.
Istodobno, ako je pošten vjernik, priznaje da ni sam nije stalno zagledan u Krista, nego mu ponekad pogled biva usmjeren na drugotne stvari kojima iz vida gubi Krista. Na taj način sam kuša radost, ali i bol svoje ljudskosti. Misleći da će se ispuniti prolaznim i kratkotrajnim užitcima, odlazi tako na putove koji ga odvode od Boga. U trenutku časovite naslade misli da je blažen, a već sutradan u glasu savjesti osjeća neispunjenost i čežnju za nekim većim smislom svojega života. Time samo pokazuje kako nije stvoren za nešto maleno i prolazno, nego za nešto puno veće i neprolazno. A to mu može dati samo Bog, odnosno Onaj koji najbolje poznaje njegove duboke nutarnje čežnje.
Međutim, do mira se dolazi odustajanjem od sebe i prevelikoga pouzdanja u svoje sposobnosti i u druge ljude, a većma usmjerenošću na Krista i promatranjem njegovih raširenih ruku kojima u trenutcima boli i muke na križu pokazuje istinski mir jer u činu neizmjerne ljubavi žrtve predanja na križu otvara prostor blaženstva i mira.
Tako su blaženstva koja Isus izriče na neki način anticipacija njegova osobnoga životnoga puta jer sam je u Lukinu evanđelju prikazan kao prorok, tj. onaj koji naviješta novi i autentični odnos s Bogom. Prorok je to koji će biti proboden na križu te će u njemu istinski Božjega čovjeka moći prepoznati tek mali broj ljudi.
To su oni koji su otvoreni Duhu Božjemu koji im daje oči da u trenutcima gubitka i neuspjeha u ljudskim očima mogu vidjeti uspjeh i snagu u Božjim očima. Ipak, te oči može dati samo Bog, a ne čovjek sam sebi. Tu misao na izričit način razrađuje prvo čitanje iz Knjige proroka Jeremije gdje prorok na vrlo oštar način kaže da je proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka. Jeremiji je stalo upozoriti na uzaludnost polaganja nadanja u ljude budući da, ako nisu vođeni višim idealima, tj. onim većim i nepropadljivim, krhki su i nestalni suputnici te često slaba potpora na putu života.
Na kraju preostaje upitati se što daje smisao govoru o blaženstvima te u skladu s tim ljudskoj nadi uopće. Nadi u bolji i ljepši, odnosno blaženiji svijet. Jedini smisao čini se da se krije u činjenici da je Krist uskrsnuo te time stoji kao garancija propovijedi o blaženstvima, a o tome pak govori drugo čitanje iz Pavlove Prve poslanice Korinćanima. Oni dakle koji u Kristu uskrsnulom već sada vide smisao, blaženi su unatoč tomu što pate. No ako patnju ne gledaju kao patnju s Kristom, ne će uspjeti jer će biti vazda zagledani u sebe i svoje rane.
Jer prevelika zagledanost u svoje rane i bol jednostavno ne daje puno prostora za gledanje Krista i njegovu probodenost koja je uvijek veća od svake ljudske ranjenosti i tjeskobe. Vjernik tako nije onaj koji ostaje zagledan u sebe i svoju bol, nego svoje patnje i težinu života živi u zajedništvu s Kristom, odnosno predajući se Bogu da ga podupire svojom milošću i snagom. Time se istinski jača na svojem životnom putu jer od bavljenja sobom i pouzdanja u sebe postaje onaj koji je usmjeren na Krista i njegovu milost, a ona je u snazi Kristova uskrsnuća trajno prisutna u svijetu te ga neprestano podupire.
