Nakon što su u hrvatskoj javnosti danima trajali politički i društveni prijepori, pogotovo unutar vladajuće koalicije, o liku i djelu ministra uprave kojemu su se na teret stavljale netransparentne radnje u vezi s njegovom imovinom, kao epilog je došlo ministrovo podnošenje ostavke koju je predsjednik Vlade u ponedjeljak 8. srpnja odmah i prihvatio. Navedeni razlog podnošenja ostavke je »negativna percepcija« koja »predstavlja veliki teret i na stranku i na Vladu«, kako je rekao ministar, a prihvaćanje ostavke predsjednik je Vlade obrazložio rekavši medijima: »Procijenili smo da se čini velika šteta njemu osobno, Vladi i HDZ-u.« I taj posljednji »politički potres« može dovesti do zablude da se nekom političkom smjenom ozbiljno rješavaju i sustavna pitanja. Međutim, dosadašnja iskustva, što potvrđuju i izrečene izjave, daju slutiti da je riječ tek o pitanju opstanka jednoga mikrosustava kakav je vlada, ili kozmetičkih zahvata za poboljšanu sliku trenutačne vlasti, a najmanje se pritom zadire u ozbiljne probleme sustava; štoviše, kao da ih se nastoji i skriti. Kao što samo jedan čovjek ne čini društvo, tako ni jedna ministarska smjena, ni jedna kozmetička rekonstrukcija vlade, pa čak ni smjena čitave vlasti koja dolazi nakon parlamentarnih izbora u posljednja dva desetljeća nije riješila daleko dublji i ozbiljniji problem domaćega političkoga i ekonomskoga sustava u kojem, dok je postavljen tako da pogoduje odabranima, mnogi, pogotovo mlađi ljudi, razočarani odlaze iz Hrvatske.
Nedavno je objavljena znanstvena studija kojom se upravo zalazi u pitanje djelovanja sustava u kojem se na neki način sastala čitava novija hrvatska povijest, a tiče se »propalih poduzeća«. Pogotovo kad je riječ o propasti većih i važnijih poduzeća, dosad nije bilo slučaja da njihova propast ili pokušaj sanacije nisu bili dio igara na više razina, od političke, pravosudne i ekonomske pa sve do »podzemne«. Nalazi i zaključci novoobjavljene studije mogli bi biti od iznimne važnosti za razumijevanje hrvatske sadašnjosti te služiti kao upozorenje za budućnost budući da je stečajni sustav, da se poslužimo riječima kojima započinje studija, jedan od zornih primjera koliko pravni sustav i regulativa snažno utječu na oblikovanje ekonomskoga ambijenta i poduzetničke kulture.
Naime, u »Ekonomskom vjesniku«, časopisu Ekonomskoga fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, u znanstvenom članku »Imovina dužnika i imenovanja upravitelja u stečajnim postupcima u Republici Hrvatskoj« koji potpisuje redoviti profesor na tom fakultetu dr. Domagoj Sajter, dubinski se ušlo u propitkivanje transparentnosti djelovanja stečajnoga sustava u Hrvatskoj. U radu autor procjenjuje da taj sustav godišnje prosječno obrađuje predmete u vrijednosti od oko 10 milijardi kuna, što je veoma važno pitanje hrvatske ekonomije u cjelini (dovoljno je spomenuti samo primjer brodogradilišta). Na temelju pomno razvijene metodologije koja je uključila dosad neviđeno spajanje objavljenih baza podataka, prvi put povezani su iznosi imovine dužnika s imenovanjima voditelja stečajnih postupaka. Autor je došao do spoznaje da se od ukupne vrijednosti predmeta (oko 10 milijardi kuna) većina imovine svih dužnika nalazi u malenom broju predmeta: 47 % sve imovine nalazi se u 0,7 % predmeta, a njih čine dužnici koji imaju više od sto milijuna kuna imovine. »Najveći broj slučajeva (njih 73 %) čine dužnici koji imaju manje od milijun kuna imovine, no oni zajedno čine manje od 4 % sve imovine u stečajnom sustavu. Oko sto slučajeva čini više od pola sve stečajne mase u Republici Hrvatskoj«, stoji u članku.
U javnom prostoru dosad nije bilo poznato da je »vodećih deset upravitelja paralelno imenovano na više od 20 predmeta (svaki, a pojedini i na više od 30) kod kojih je prosječna imovina veća od deset milijuna kuna (kod prvih pet prelazi i 20 milijuna kuna)«. Iako je vrlo oprezan u pogledu deklariranih iznosa imovine, autor nadalje pojašnjava da deset upravitelja vodi ukupno više od 240 predmeta čija ukupna nominalna imovina iznosi gotovo 6 milijardi kuna! Time se pokazalo da dužnici kod tih deset upravitelja, u 243 predmeta imaju podjednaku svotu imovine koliku imaju i svi dužnici kod 166 upravitelja u čak 2978 predmeta s dna ljestvice.
Autor donosi i upozorenje da se kod predmeta s velikom imovinom dužnika zaobilazi nasumičan način odabira upravitelja te je imovina dužnika u prosjeku oko pet puta veća kod »ručnog načina postavljanja« negoli kod ostalih metoda odabira voditelja postupka. Autor za osobu upravitelja (riječ je o javnoj službi!) koja paralelno vodi više od 20 tvrtki, a da pritom svaka od njih ima (u prosjeku) više od deset milijuna kuna imovine, nudi tri pretpostavke: ili ima izvanredne menadžerske kompetencije, ili ne uspijeva kvalitetno voditi sve te poslove pa će radna mjesta i većina vrijednosti imovine nestati u stečaju ili ta osoba samo nominalno vodi postupak, a zapravo je posrijedi kakav drugi operativni aranžman. Zaključak je da sadašnji stečajni sustav »nije uspostavljen tako da optimizira opstanak dužnika i očuvanje ekonomskih vrijednosti: imovine dužnika i radnih mjesta«. Komu onda ide na ruku?
