Dani Ive Škarića, zamišljeni kao međunarodni znanstveni skup koji omogućuje predstavljanje novih znanstvenih istraživanja i spoznaja s interdisciplinarnoga područja retorike i teorije argumentacije, okupili su nekoliko desetaka znanstvenika u Postirima na Braču od 19. do 22. travnja, a započeli su na 90. obljetnicu rođenja velikana iz naziva skupa. Skup je zamišljen kao prigodno okupljanje poštovatelja rada profesora emeritusa Ive Škarića (1933.-2009.), ali i kao trajno mjesto susreta retoričara iz cijeloga svijeta koji će argumentiranim izlaganjima i diskusijama pridonijeti razvoju retorike. Na službenim stranicama skupa navodi se i da su upravo učenici i suradnici prof. Škarića izrazili želju da manifestacija nosi njegovo ime kao sinonim za teme u kojima je on bio neprijeporan hrvatski autoritet.
U Enciklopediji Leksikografskoga zavoda Miroslava Krleže navedena su brojna postignuća kojima je profesor Škarić zadužio hrvatsku humanističku znanost: bio je dugogodišnji profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, šef Katedre za teorijsku fonetiku na Odsjeku za fonetiku, predavao je na diplomskim studijima fonetike, lingvistike, kazališne akademije, defektologije i novinarstva te na mnogim poslijediplomskim studijima; godine 1989./1990. predavao je i na slavistici u Švedskoj. Bio je glavni urednik časopisa »Govor« i član uredništava drugih strukovnih časopisa. Objavio je oko 150 znanstvenih i stručnih radova, uglavnom iz područja fonetike, retorike i ortoepije, te sedam knjiga iz područja fundamentalne fonetske znanosti i primijenjene fonetike. Bio je član suradnik HAZU-a i vodeći hrvatski fonetičar koji je čestim istupima u javnim medijima podizao kulturu govora i zalagao se za radikalnu reformu hrvatskoga pravopisa. Međutim, nije pretenciozno ustvrditi, a ono što se ustvrdi zasigurno ne će ni umanjiti ni zasjeniti navedena postignuća, da je Govornička škola pedagoški veličanstven plod rada profesora Škarića, za koji je dobio i nagradu »Ivan Filipović« za životno djelo.
Govornička škola bila je svojevrsni tečaj govorništva za srednjoškolce iz Hrvatske i one iz drugih država kojima je hrvatski jezik materinski. Prva govornička škola održana je prije više od 30 godina, 1992. godine, na Malom Lošinju, i održavala se sve do 2012. godine dva puta godišnje. Ravnatelj joj je sve do smrti bio profesor Ivo Škarić (2009.), a nakon toga ravnateljstvo škole pod novim imenom Govornička škola »Ivo Škarić« preuzela je prof. dr. Gordana Varošanec-Škarić. U Govorničkoj školi srednjoškolci su uviđali koliku snagu ima izgovorena riječ u oblikovanju ljudskoga mišljenja, kolika je njezina moć u uvjeravanju ljudi te kako je ona oruđe koje u rukama loših ljudi može biti iskorišteno u loše svrhe, ali u rukama dobrih, ona se koristi za dobre i plemenite stvari. Međutim, još više od toga, Govornička škola bila je mjesto koje je mnogim mladim ljudima odredilo životni put kojim ti, danas već zreli, odrasli ljudi, vrlo uspješno koračaju.
Promatrajući s vremenskim odmakom cjelokupni projekt Govorničke škole, može se ustvrditi da je on i tadašnjim, jednako kao i današnjim, krojačima obrazovnoga sustava bio iznimno zorni pokazatelj nužnosti uvođenja retorike u nastavne planove i programe, odnosno kurikule. »Ako naše školstvo želi mladež cjelovito pripraviti za ovaj naš svijet i usmjeriti mu svijest prema njemu, onda kolebanja oko uvođenja retorike u škole ne može biti. Kolebati se može o količini te nastave i o načinima izvedbe, pa i o nazivu predmeta, koji se može nazvati retorika, oratorstvo, govorništvo, govorna kultura, govorno izražavanje, govorna komunikacija ili kako drukčije«, tvrdio je prof. Škarić. Međutim, od te tvrdnje izrečene 2000. godine do danas nije se puno toga promijenilo, osim što je retorika kao znanstvena disciplina uvelike zanemarena i što je općenito reducirana važnost govorništva; čitanje napisanih govora postao je redovit način komunikacije u prilikama kada treba prenijeti važnost neke poruke.
U svojem radu »Govorništvo – potreba u hrvatskomu odgojno-obrazovnomu sustavu« Danijela Sunara-Jozek jako dobro uočava kako se prema nacionalnom kurikulu predmeta Hrvatski jezik iz 2019. godine predlažu sljedeća područja Hrvatskoga jezika: komunikacija i jezik, književnost i stvaralaštvo i kultura i mediji, a četiri osnovne vještine (slušanje, čitanje, pisanje i govorenje) trebaju biti zastupljene u svim trima područjima. Smanjivanjem nastavnih područja te njihovim preimenovanjem ne rješava se problem loših govorničkih vještina naših učenika. Uza sve nastavne sadržaje koje učenici trebaju usvojiti iz predmeta Hrvatski jezik, nedovoljno vremena ostaje za vježbanje govorničkih vještina. U kurikulu za drugi razred gimnazije kao jedna od tema javlja se i javni govor, no u praksi, nažalost, ta se tema često odrađuje na teoretskoj, ali ne i na praktičnoj razini. Stoga kada učenici iziđu iz osnovnoškolskoga, ali i srednjoškolskoga odgojno-obrazovnoga sustava, najčešće nisu dovoljno kompetentni u govorničkim vještinama. Nekada je retorika bila temelj obrazovanja, a danas, kada je sve više potrebna s obzirom na nova zanimanja i način života koji pretpostavlja sve bolje govorničke sposobnosti, posve je zanemarena.
Podatci govore da je u Sloveniji govorništvo obvezan izborni predmet u 9. razredu, a u Srbiji se uvodi u 4. razredu gimnazije. U Hrvatskoj se školuju profesori fonetike čije stečeno znanje ostaje neiskorišteno jer oni najčešće svoj kruh na tržištu rada traže zahvaljujući drugomu studijskomu predmetu koji su na fakultetu pohađali paralelno uz studij dvopredmetne fonetike. Kao posljedica svega toga u osnovnim i srednjim školama mnogi se iščuđavaju, posve neosnovano (jer zaista se ne može ništa zamjeriti djeci koja nemaju dodir s govorničkim umijećem ni nastavnicima koji to umijeće imaju, ali ga nemaju gdje »ugurati« u svoju satnicu, a sustav – riječ koja je u školstvu već odavno ne znači ništa – ne zna ili ne želi prepoznati što je ono važno), učenicima koji puno govore, a malo kažu, koji ne znaju oblikovati misao u smislenu rečenicu, koji ne znaju argumentirati svoje mišljenje čak ni na onoj najbanalnijoj razini: »Ovo mi se sviđa zato što…« ili: »Ovo mi se ne sviđa zato što…« Najzad ne postoji ni razlog zašto bi se djeca učila govoriti jer ni mala ni državna matura ni u jednom svom segmentu ne ispituju govorne vještine, što je potpun apsurd, posebno u slučajevima u kojima učenici nakon završene srednje škole žele upisati studij nekoga stranoga jezika. Na kraju se sve, kao i uvijek, svodi na nekoliko entuzijasta koji u sklopu izvannastavnih aktivnosti, fakultativne ili izborne nastave vode školske debatne klubove, ali i na vrlo pozitivan primjer nekoliko, u najvećoj mjeri, privatnih škola u Hrvatskoj u kojima postoji retorika kao nastavni predmet te koje su uspjele prepoznati potrebe i zahtjeve tržišta i pronašle način kako ih povezati s nastavnim kurikulima.
Iako je prošlo već nešto malo više od deset godina otkako je održana posljednja Govornička škola, naslijeđe profesora Ive Škarića ostalo je živjeti u onima koji su ju imali sreću pohađati i koji s održanih Dana Ive Škarića kao svjetionik s bračkoga arhipelaga pokazuju put koji je on već odavno prepoznao kao put odgoja inteligencije; kao put koji i dandanas svjedoči o, kako se pjevalo u himni jedne davne Govorničke škole, snazi škarićizma…
