Branko Klarić bio je jedan od istaknutijih pjesnika međuratnoga naraštaja, nažalost i jedan od onih kojima se zametnuo trag u danima kraja rata i neposrednoga poraća.
Rođen je u Jesenicama kod Omiša 12. kolovoza 1912. Gimnaziju je pohađao u Sinju, gdje je započeo studij filozofije kod franjevaca, a zatim je 1933. upisao filozofiju i hrvatsku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, no 1935. prekinuo je studij i vratio se u zavičaj. Oženio se i imao četvero djece. Nakon što je od jednoga partizana doznao da ga mosorski partizani kane likvidirati zbog njegovih političkih nazora, otišao je u Zagreb, gdje je radio u Odjelu za promidžbu do posljednjih dana rata. Njegova konačna sudbina posljednjih dana rata nije do kraja rasvijetljena.
Plodan lirik, bio je meteorska pjesnička pojava, o kojoj su pisali gotovo svi kritičari onoga vremena. U naše vrijeme Nedjeljko Mihanović za nj piše: »Mesijansko proviđenje, duhovni ideali, moralno usavršavanje, franciskanska duhovnost, i mir božanski u duši postaju izvori Klarićevih nadahnuća i lirskoga zanosa.« Drago Šimundža zapazio je: »Klarić je pjesnik iskonskog doživljaja svetoga. Teološka vizija s posebnim značenjem euharistije odredila je čitavo autorsko djelo, iz čega snažno izranja Kristov spasiteljski, otkupiteljski lik. U taj sklop vješto je interpolirao nacionalnopovijesne motive, s istaknutom himničkom crtom (npr. u pjesmi ‘Hrvatska je naša’).«
Počevši pisati u dječjem »Anđelu čuvaru« i »Euharistijskom glasniku«, a poslije obilno u katoličkoj periodici te u »Hrvatskoj reviji«, »Hrvatskoj smotri«, »Spremnosti« i drugdje, pjesnički je rad u kratkom stvaralačkom razdoblju zaokružio s više zbirki duhovnih pjesama: »Missa poetica« (1936.), »Darovi vječnosti« (1939.), »Sklopljenih ruku« (1940.), »Slava katedrale« (1942.), »Srebrni kovčeg« (1943.), »Svečano bogoslužje« (1945.). Ostade netiskan njegov lirski ružarij »Petnaest postaja Ljubavi«. U zbirkama »Svjedočanstvo zemlje« (1943.) i »Pjevači zemlje« (s G. Cvitanom) naglasak je na rodoljubnim motivima. Osim toga, 1940. izišla mu je zbirka novela »Majčin grijeh«, a 1945. prekinut je tisak njegova romana »Božji dan«.
Bio je u najpotpunijem smislu riječi kršćanski pjesnik, umjetnički snažan lirik posve predan Riječi, koju je pretakao u sugestivne pjesničke slike. (L)
