Proslava Dana državnosti ove je godine, uz ostalo, bila u znaku dvaju vrlo snažnih i važnih govora: homilije zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića na misi za domovinu i govora predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović na svečanom primanju povodom državnoga blagdana. Oba govora, premda su izrečena pred na neki način specifičnim skupinama ljudi, tiču se cijeloga hrvatskoga naroda i svakoga pojedinca u Hrvatskoj i možda je baš to razlog što su im mediji posvetili premalo pozornosti, a odgovorni u društvu čuli su, kako narod kaže, na jedno uho te im je na drugo to što su čuli izišlo. Premda je u oba govora izrečeno mnogo vrlo važnih i snažnih poruka i poziva, ovdje je moguće osvrnuti se tek na neke od važnijih.
»Svakomu tko voli svoj narod stalo je da živi u radosti i da izbjegava opasnosti. Meni se čini da se nalazimo na stanovitoj prijelomnici, važnoj za hrvatski identitet, što je usko povezano s događanjima u svijetu, a posebno u Europi. Identitet je neizostavan za plodonosno življenje zajedništva s drugima. Svijest o vlastitom nacionalnom identitetu gaji samopouzdanje i povjerenje kao temelj društvene kohezije. Tko ne vrjednuje i ne poznaje vlastiti identitet, tko se ne prizna onim što jest, što ga čini prepoznatljivim, tko se odriče vlastitosti koje su njegovane kao dragocjenosti, ne će znati poštivati i ispravno vrjednovati ni tuđe dragocjenosti«, rekao je kardinal Bozanić, upozoravajući zapravo na ono što je temeljno za svaki narod – da ima svoj specifični identitet, da taj identitet poštuje i razvija. Te riječi dobivaju na snazi i važnosti ako se podsjeti da u hrvatskom društvu postoje i djeluju snage koje imaju trajnu potrebu preodgajati hrvatski narod, ne samo osporavati, nego i razarati mu kršćansku, upravo katoličku komponentu. Nije sporno što u pluralnom društvu nužno moraju imati svoje mjesto i svoje dostojanstvo ljudi baš svih uvjerenja i svjetonazora, ali jest više nego sporno kad se obrazovanje ili pravna regulativa pokušava upregnuti u suvremene kozmopolitske ideologije i kad se pošto-poto želi smanjiti broj ljudi koji se deklariraju katolicima.
Progovorivši »iz pastoralne perspektive«, kako je rekao – što znači da se obratio kao pastir hrvatskim katolicima – kardinal je u nastavku propovijedi iznio »deset postulata« vrijednih »pozornosti za naš kršćanski život i očuvanje duše hrvatskoga identiteta«. Tih deset postulata kardinala Bozanića hrvatski bi katolici, kao i svi ljudi dobre volje u Hrvatskoj, trebali uzeti kao zadaću koju treba ispuniti, koju treba životom ostvarivati želi li se stvarno dobro hrvatskomu narodu i državi Hrvatskoj. Objektivno vrlo nezahvalnu sadašnju situaciju u hrvatskom narodu i hrvatskom društvu ne može se popraviti samo političkim ili pravnim sredstvima odozgo, nego je potrebna promjena mentaliteta, preispitivanje temeljnoga odnosa prema najvažnijim vrjednotama kako na razini javnoga društvenoga života tako i na razini osobnoga, privatnoga života i djelovanja hrvatskih građana, ponajprije hrvatskih katolika. Premda su prva dva postulata: ispravan odnos prema životu kao daru Božjemu i odnos prema obitelji kao »neprocjenjivoj dragocjenosti«, neosporna, ipak te vrjednote nagriza ravnodušnost nekih katolika, a razaraju ih agresivne ideološke skupine koje su svjesno u službi »kulture smrti«.
Kao treći postulat kardinal je istaknuo ispravan odnos prema prošlosti ustvrdivši: »Prošlost bez istine postaje razornom snagom u sadašnjosti« te: »Za hrvatsku je dušu pogubno proglašavati prihvatljivim bilo koji totalitarizam i njegove promicatelje, dok istodobno imamo sjajne primjere sebedarja u Domovinskom ratu, u kojem su se čudesno povezale najljepše hrvatske vrline.« I Predsjednica, koja je iznijela pet prioriteta: demografsku obnovu, gospodarsku obnovu, obrazovnu reformu, vanjsku i sigurnosnu politiku te fiskalnu i funkcionalnu decentralizaciju, u svom se govoru osvrnula na odnos prema prošlosti te je uz ostalo rekla: »Nemamo razloga i ne ćemo slaviti simbole ni osobe koje su simbol ratnih i poslijeratnih zločina jugoslavenskoga komunističkoga režima, koji je odgovaran za mnoge desetke tisuća žrtava. Stoga moramo i dalje istraživati stratišta i masovne grobnice tih žrtava i na dostojan im način izraziti poštovanje.« Tako usmjereno oblikovanje odnosa prema prošlosti jedini je put stvarnoga oslobođenja hrvatskoga naroda od zle prošlosti i omogućavanje okretanja stvarnoj sadašnjosti i budućnosti.
I glede demografskoga problema u Hrvatskoj uvelike su se složili kardinal i Predsjednica. Kardinal je upozorio na uzrok izumiranja hrvatskoga naroda rekavši: »Gubitak nutarnjega smisla, samopouzdanja i povjerenja najveća je kočnica u demografskom razvoju i nije to moguće ostvariti isključivo gospodarskim mjerama.« A Predsjednica se snažno zauzela za djelovanje: »Kad je riječ o demografskoj politici, i dalje držim da tom pitanju moramo pristupiti radikalnije i politički taj segment društvene obnove izdići na najvišu moguću razinu. U protivnom, prijeti opasnost da to bude samo jedan od problema koji moramo rješavati, a ne i prvi problem kojemu moramo pristupiti. Čvrsto držim da je to prvi i temeljni problem koji moramo rješavati, dok se rješenja svih drugih problema moraju tražiti s uporištem o to središnje pitanje naše budućnosti.« Bude li na svim razinama sluha i volje za djelovanje barem za ovdje navedene žurne zahtjeve, hrvatski narod moći će se radovati boljoj budućnosti. Budu li se pak ti razumni i žurni zahtjevi ignorirali bilo na osobnoj razini bilo na razini vlasti, hrvatski narod i katoličku zajednicu u njemu mogli bi dočekati vrlo crni dani.
