Iz naslova dječjega ratnoga romana »Moj tata spava s anđelima« prosječan će čitatelj lako iščitati – smrt. No i prosječnoga bi vjernika teško bilo uvjeriti da mogu usnuti dusi što »hode i ne more se« i u kojem smislu mogu usnuti. Ipak, biblijskim anđelima ni vremeniti ni vječni san nisu nepoznanice. Lot je na konak primio čak dvojicu nebeskih glasnika, a arkanđeo Rafael u Tobijinoj je službi zanoćao na tri mjesta. Jobovi pak prijatelji uglas sa Zaharijom i Kristom svjedoče za duhovnu narav utvara što pohode snove smrtnika, ali i čuvara što posreduju za buđenje samrtnika, a Pismo otkriva da su anđeoskim snovima podložni patrijarsi i apostoli koliko i kraljevi i siromasi. Neodrživo je pobijati anđeosku prisutnost o Henokovu, Mojsijinu, Ilijinu, Isusovu i Marijinu usnuću, kao što je nepotrebno pobrajati smrti koje su od Postanka do Otkrivenja djelom anđela. No tek je jednomu čovjeku anđeo sa snom udijelio i smrt: proroku Danielu.
»A ti idi i otpočini; ustat ćeš da primiš svoju baštinu na kraju danâ«, riječi su kojima je Gabriel Danielu nagovijestio značenje njegove posljednje objave, ali i posljednje trenutke njegova života.
Ostarjela je proroka zasigurno začudilo i to što mu je arkanđeo neuobičajeno osobnu poruku priopćio lebdeći nad vodama, pa i ne začuđuje što je na prikaz takva kontrasta valjalo počekati sve do pojave modernoga »mladenačkoga stila«. Naime, posljednje poglavlje posljednjega od triju svezaka nedovršenih »biblijskih knjiga« bivši je pismoslikar Maurycy Lilien u maniri austrijskoga art noveaua ilustrirao likom začuđenoga proroka u društvu lebdećega tumača. »Prvi cionistički umjetnik« na preciznom je crtežu tušem dokazao da si nije uzalud pridjenuo biblijska imena – Ephraim Moses. Ne samo da je Daniel valjano vremešan, Tigris valjano uzbiban, a Gabriel valjano suzdržan; prorok vlastitu smrt motri radoznala oka i ustreptala srca.
Ako je kirurg Franzu Alexanderu Kernu zbog srčane slabosti četiri rebra morao odstraniti bez opće anestezije, razlog što je taj mladi svećenik i nakon zahvata odbijao lijekove protiv bolova valja razaznati u poletu srca. Naime, začudna žrtva austrijskoga blaženika – umrla 1924., godinu prije Liliena – bila je odgovorom na neuobičajen poziv s nebesa: da zauzme mjesto Isidora Zahradnika, redovnika premonstratenza koji je nakon vlastitoga otpada od katoličanstva mnoge vjernike zaveo u Češku husitsku Crkvu. Ne samo da je Kern uz redovničko ime Jakob prigrlio norbertinski habit koji je Zahradnik odbacio, nego je i život prikazao kao zadovoljštinu za odmetnutoga subrata. Značilo je to otrpjeti nemoć zbog nezaliječene ratne rane, ali i bespomoćnost zbog nestanka duhovne utjehe. No kada je radi posljednje operacije morao odustati i od svečanih zavjeta, bratu Jakobu ostvario se san: »Sutra u ovo doba vidjet ću svoga anđela čuvara!«
