Prošlo je već tri godine (listopad 2017.) otkada je Sean Parker, prvi predsjednik uprave Facebooka, priznao da su osnivači te tvrtke od početka znali da stvaraju nešto što izaziva ovisnost i iskorištava »ranjivost u ljudskoj psihologiji«. Parker, koji je zahvaljujući vlasništvu nad dijelom dionica Facebooka postao milijarderom, u više je navrata ponavljao isto upozorenje, a učinio je to i u intervjuu za novi Netflixov dokumentarni film »Socijalna dilema« (The Social Dilemma) američkoga autora Jeffa Orlowskoga koji istražuje kako su kršenje privatnosti i stvaranje ovisnosti programirane značajke (karakteristike), a ne grješke (bugovi) na platformama društvenih mreža i postavlja nekoliko vrlo važnih pitanja: Je li došlo vrijeme da se nešto poduzme na tom planu, postoji li uopće dovoljno visoka razina svijesti o tom problemu i postoji li uopće rješenje za taj problem?
Socijalna dilema, kao sintagma, podrazumijeva sukob između neposrednoga vlastitoga interesa i dugoročnih zajedničkih interesa. U kontekstu društvenih mreža to je posebno problematična situacija jer djelovanje u neposrednom vlastitom interesu stvara velik financijski dobitak dionicima, ali istodobno uzrokuje promjene u ponašanju velikoga broja korisnika, što pak ima ozbiljne i dalekosežne posljedice za društvo. Tako su, na primjer, već 2012. godine istraživanja u SAD-u pokazala da postoji dovoljno dokaza za povezivanje društvenih mreža i porasta broja samoubojstava među mladima. U međuvremenu vlasnici društvenih mreža ostvarili su i velik financijski dobitak, a statistike u vezi sa samoubojstvima su se pogoršale i postalo je jasno da su posebno pogođene djevojčice u dobi od 12 do 19 godina zbog nestvarnih i nedostižnih standarda ljepote i stila života koji se promovira kroz društvene mreže i druge medije. Osim toga, čini se da postoji korelacija između načina na koji Facebook i druge društvene mreže prezentiraju selektivne podatke svojim korisnicima i ozbiljnih političkih posljedica i nasilja većega razmjera kao što je to bio slučaj s genocidom u Mjanmaru u kojem je stradala rohindžanska muslimanska manjina.
Dokumentarac Jeffa Orlowskoga pokušava razotkriti načine na koje Facebook i drugi tehnološki divovi poput Googlea, Twittera i TikToka manipuliraju ljudskom psihologijom kako bi utjecali na čovjekovo ponašanje. Orlowski, jasno, želi dojmiti gledatelje i zato čini sve da to zvuči apsolutno zastrašujuće, što u biti i jest, ali ostaje problem rješavanja toga problema, za što, barem se tako čini na prvi pogled, u ovom dokumentarcu nema jasnoga recepta. Možda ga Orlowski i njegovi sugovornici još nisu pronašli, a možda i malo pretjeruju, kao što misle neki kritičari »Socijalne dileme« koji smatraju da je to sve skupa prenapuhano. U svakom slučaju čini se da je poprilično jasno da djeci mlađoj od 12 godina uopće ne bi trebalo dopustiti uporabu društvenih mreža, a neki bi tu granicu pomaknuli čak na 18. Međutim, koji su to uopće razlozi i zašto su djeca tako podložna?
Društveni mediji i nevjerojatno velik broj aplikacija već su godinama integrirani u svakodnevni život mnogih. Facebook tako omogućuje da korisnici ostanu povezani s prijateljima i obitelji širom svijeta, Twitter daje priliku da se u nekoliko riječi dobije informacija o onome što javnost misli o nekoj temi (barem se to tako prezentira), a Uber i slični servisi mogu prevesti ljude i njihove stvari, uključujući i hranu, do vrata doma jednostavnim pritiskom na gumb. Iako se o negativnim aspektima takvoga tehnološkoga razvoja već raspravljalo, »Socijalna dilema« otkriva neke manje očite implikacije na mentalno zdravlje i politička gibanja počevši od prikupljanja podataka pa do toga kako se ti podatci obrađuju i u konačnici iskorištavaju da bi određene interesne skupine utjecale na naše ponašanje i naše izbore.
Što kažu vodeći ljudi u informatičkoj industriji? »Nikada prije u povijesti 50 programera nije donosilo odluke koje bi imale utjecaja na dvije milijarde ljudi«, ustvrdio je Tristan Harris, bivši zaposlenik u Googleu zadužen za etiku, u jednom dijelu intervjua. Uz to Harris upozorava na činjenicu da, kada se nešto na internetu rabi besplatno, ljudi su zapravo proizvod, odnosno njihovo vrijeme i pozornost nešto su što vlasnici društvenih mreža prodaju oglašivačima koji pak, najzad, plaćaju društvene mreže.
Jaron Lanier, »otac« virtualne stvarnosti, nadovezujući se na tu misao, precizira da je »proizvod« kojim se trguje na društvenim mrežama zapravo promjena ljudskoga ponašanja koja će pogodovati oglašivaču, kao npr. kada pod utjecajem sadržaja koji konzumira čovjek kupi proizvod konkretnoga oglašivača. Anna Lembke, stručnjakinja za ovisnost sa Sveučilišta Stanford, objašnjava da te tvrtke iskorištavaju evolucijsku potrebu mozga za međuljudskim vezama, a Roger McNamee, rani investitor u Facebook, iznosi još jednu vrlo ozbiljnu optužbu: Rusi nisu hakirali Facebook; jednostavno su iskoristili ono što ta platforma omogućava, a to je da se na temelju prikupljenih podataka mogu stvarati oglasi i objave koji će imati utjecaj na izbor ljudi, a posebno neodlučnih birača.
Možda najvažnija informacija, koju iz raznih kutova pojašnjava više govornika, a vezana je uz širenje teorija zavjera, tiče se algoritama koji upravljaju rezultatima potraga na Googleu i sličnim tražilicama: nakon nekoga vremena rezultati pretraga bit će krajnje subjektivni i uklapat će se u svjetonazor i politička stajališta korisnika. To je jedan od najvažnijih razloga zašto većina ljudi koji su povjerovali jednoj »teoriji zavjere« nakon nekoga vremena počinju vjerovati i u druge »teorije zavjere« i tako gotovo u nedogled, a krajnja je posljedica vrlo ozbiljna: potpuni gubitak povjerenja u vladajuće strukture, institucije i stručnjake. Ništa manje loša posljedica na društvo nije ni ideološka podjela koja je rezultat tih istih algoritama, tako da korisnici koji nemaju razvijenu sposobnost za kritičko razmišljanje pod utjecajem ponuđenih rezultata ili preporučenih videa na YouTubeu postaju još rigidniji ljevičari ili desničari. Lijek je relativno jednostavan: barem ponekad proučiti ili poslušati nešto što kažu oni na suprotnoj političkoj ili ideološkoj strani.
»Socijalna dilema« dodatno objašnjava teme iz intervjua dramatiziranim prizorima prigradske obitelji koja trpi posljedice ovisnosti o društvenim mrežama. Zbog utjecaja tih platforma njihove su večere najčešće tihe, ne razgovara se, mlađa kći (Sophia Hammons) u pretpubertetu ima velike probleme zbog slike o samoj sebi, a tinejdžerski sin (Skyler Gisondo) pada pod utjecaj radikalne političke skupine zbog preporuka na YouTubeu koji promiče tu ideologiju. Ti dramatizirani dijelovi dobro su iskorišteni ne samo zbog dodatne ilustracije tema kojima se Orlowski bavi, nego i kao potreban odušak nakon intervjua koji su bremeniti važnim temama, ali i složenim tehnološkim konceptima, zbog čega ne će svim gledateljima biti lako pratiti i u potpunosti razumjeti sve ono o čemu se govori.
Unatoč žestokim kritikama društvenih mreža, eksperti koje je Orlowski intervjuirao u »Socijalnoj dilemi« nisu nužno za ukidanje i zabranu; mnogi sugeriraju da je ispravnim promjenama zakona i pravila moguće spasiti ono što je dobro i pozitivno kod društvenih mreža. Međutim, ostaje nejasno kako će se to postići i čini se da se ne razlikuje dovoljno tehnologija koja uzrokuje destruktivna ponašanja i kultura nekontroliranoga slobodnoga tržišta koja ju proizvodi.
Zaključno, Orlowski u svojim dokumentarnim filmovima upada u jednu od zamki od kojih želi spasiti gledatelje, čime kao da afirmira teoriju zavjere: predviđanje propasti civilizacije. Dakle, ni on osobno nije pošteđen pojave koju proučava iako je do danas bilo mnogo proroka propasti i onima koji poznaju povijest mora biti jasno da su, na primjer, oni koji su prije trideset godina predviđali da će ljudska civilizacija doživjeti kolaps zbog prenapučenosti namjerno obmanjivali javnost kako bi postigli neke svoje partikularne, ideološke ciljeve.
Unatoč tomu, »Socijalna dilema« kao cjelina dobro funkcionira i daje pregršt važnih tema za razmišljanje svima nama, a posebno roditeljima s malom djecom uz caveat da ne treba zbog svih tih realnih opasnosti i izazova podleći panici i beznađu: za početak je dovoljno smanjiti vrijeme koje se provodi na društvenim mrežama i to vrijeme uložiti u kontakt s bližnjima u stvarnom, a ne virtualnom svijetu. Drugi je pozitivan korak u tom smjeru barem povremeno provjeriti izvore informacija, a treći je da se čovjek ne druži samo s istomišljenicima.
