Nakon posljednjih izbora očekuju se brže promjene glede borbe protiv korupcije te protiv depopulacije i siromaštva. Tako se ponovno bude nade dane još Ustavom donesenim 1990. godine, kojim se Hrvatska odredila kao socijalna država u kojoj je socijalna pravda najviša vrjednota.
Prije svega se ta nada odnosi na osiguranje boljih uvjeta života i rada, veću skrb za zdravlje, bolje mirovine, sigurnost na radnom mjestu, bolju zaštitu djece. Takva se politika treba provoditi ponajprije rješavanjem gospodarskih problema, koji su temelj za rješavanje svih ostalih problema. Dakle, riješeni gospodarski problemi, bolje je reći poboljšano gospodarsko stanje (veće plaće, veće mirovine) utjecat će na rješavanje demografskih problema (povećanje nataliteta, prestanak iseljavanja i povratak iseljeništva). Također treba uzeti u obzir opće psihološko i moralno stanje hrvatskoga društava. To je važno zbog činjenice da postoji široko područje ljudskih odnosa koji se ne propisuju ustavima, zakonima ili deklaracijama, ali se određuju moralnim i religijskim mjerilima. To su odnosi međusobnoga poštovanja, čuvanje tuđega dostojanstva, prihvaćanje drugačijega mišljenja, izvršavanje određenih obećanja, častan odnos prema starosti, pomaganje u slučaju bolesti i majčinstva, kao i svi odnosi temeljeni na solidarnosti i uzajamnosti.
Nažalost, malo se od toga ostvaruje. I dalje ostaju učestala omalovažavanja, obezvrjeđivanja, pa čak i vrijeđanja političkih neistomišljenika. Nastoje se samo sačuvati brojne povlastice, posebno kada se to odnosi na predstavnike političkih elita, neovisno o tome radi li se o lokalnim, županijskim ili državnim strukturama. Najmanje se uzima u obzir okolnost da je u nevolji i teškoćama solidarnost svih potrebnija kada su država i njezino stanovništvo siromašniji. Zato je negativno odjeknula ideja da se najprije povećaju naknade za stanovanje saborskim zastupnicima.
Društvene i socijalne reforme moraju se pripremati s više takta i suosjećanja, a ne po metodi »najprije meni«. Država ne smije prvo nagrađivati svoje dužnosnike prije onih koji su u zoni siromaštva. Također ne smije smanjivati svoje obveze i garancije niti to prebacivati na lokalne zajednice ako se istodobno ne odriče dijela svojih prihoda u korist lokalnih zajednica.
Politika izabire put i način ostvarivanja socijalno pravedne države u interesu većine građana, a ne samo nekih. Politika treba biti jasna i otvorena te se ne smije skrivati pred građanima, a još manje svoje poteze opravdavati tobožnjim izričitim traženjima Europske unije, Svjetske banke ili Međunarodnoga monetarnoga fonda. Jer upravo su se prve mirovinske reforme i kriminalne privatizacije opravdavale frazama poput: »To traže od nas europske i svjetske institucije« ili: »To je uvjet globalizacije.«
Kada su se prve reforme mirovinskoga i radnoga sustava počele primjenjivati u praksi i kad su nastupile prve negativne reakcije građana, počelo je krpanje reforma kao poderanih hlača. Tada se rijetko mogla čuti kritika iz redova struke jer je ona često bila u službi politike.
Najbolji je primjer mirovinska reforma, koja je trebala biti »novo odijelo« naših građana u mirovini. Nažalost, to je odijelo bilo pretijesno pa većina umirovljenika nije mogla u njega stati te su tako ostajali nezaštićeni i izloženi povremenim nepogodama (skupoća i inflacija). Te prve reforme bile su nepromišljene i neka vrsta političkoga dodvorništva stranomu kapitalu. Predstavnici stranoga kapitala kao što su europske i svjetske institucije izmotavali su se izjavama da je domaćim vlastima bilo prepušteno da prema stupnju razvitka društva izaberu svoj primjeren gospodarski put. Tako su svi pomalo preuzimali ulogu onih koji peru ruke. Zato valja stalno podsjećati i naglašavati da su reforme koje je tražila Europska unija ili nudila Svjetska banka samo orijentacija prema socijalno pravednom kapitalizmu, ali ne i zapovijed koja se bespogovorno izvršava.
Kako se u svjetskim razmjerima nije ostvarila ideja globalizacije ni stvaranja slobodnoga tržišta, nisu ostvarljive ni ideje slobodnoga kretanja ljudi. Nažalost, ostala su ograničenja i umanjivanja ranije dostignutih prava iz radnih odnosa, mirovina i zdravstva.
Mogućnost uživanja kvalitetnijih prava dana je samo onima koji imaju materijalne mogućnosti. Primjerice, obvezni drugi mirovinski stup i dobrovoljno mirovinsko osiguranje trećega mirovinskoga stupa isplativo je samo onima s većim primanjima. Slično vrijedi i za dopunsko zdravstveno osiguranje. Dakle bogatiji mogu, a siromašniji ne mogu. Prosječni pojedinac doslovno je ucijenjen nemilosrdnim zakonima tržišta. Nažalost, naša država tiho zanemaruje svoju ustavnu obvezu: jamstvo socijalne pravde i sigurnosti prema svim građanima s niskim primanima ili nezaposlenima.
Takva izmicanja države pokušavaju se prikrivati prigodnim darivanjima povodom vjerskih blagdana (božićnica, uskrsnica) ili krajem godine (trinaesta mirovina, trinaesta plaća) ili u obliku posebnih dodataka zbog inflacije ili posljedica pandemije. Sva su takva i slična prigodna davanja dobrodošla, ali u biti ne mijenjaju stvarni položaj građana, i to iz dva razloga. Prvo, na takva prigodna davanja uz plaće ne plaćaju se obvezni doprinosi, koji bi ubuduće trebali utjecati na visinu mirovina. Drugo, prigodna povremena darivanja uz mirovine ne povećavaju ni temeljnu visinu mirovine, koja će i dalje sve više zaostajati za plaćama.
Niske plaće, osim što negativno utječu na visinu budućih mirovina, nose latentnu opasnost od štrajkova. Zaostajanje mirovina ostavlja velik broj umirovljenika u zoni socijalne ugroženosti.
Takvo stanje niskih plaća i niskih mirovina šalje još neke loše poruke. Tko ostaje zaposlen u domovini, uspoređuje se sa svojim susjedom koji je otišao na rad u Irsku, Njemačku ili Austriju. Susjedova je plaća tamo dvostruko ili višestruko veća. Kada susjed odlazi u mirovinu, njegova je mirovina za pet godina rada u Njemačkoj veća od mirovine za 15 ili više godina rada u Hrvatskoj. Kako se ljudi uspoređuju i nakon toga donose zaključke o isplativosti rada i života u domovini, javlja se u mnogih i ideja o odlasku.
