U duhu Isusove riječi: »Tko nije protiv vas, za vas je!« valja tumačiti odnose između država, između Crkve i brojnih drugih vjera te odnose s državom i društvenim institucijama, kao i njihove međuodnose, koji su brojni i raznoliki.
Vrijedi pozornost usmjeriti na problem ponašanja u politici i tumačenja pojma »socijalne pravednosti« i »grijeha«. Nitko nema pravo biti isključen ni od prigovora ni od kritike. Pritom su upozorenja na pogrješke i nedosljednosti potrebna i korisna, posebice ako se nepoštivanjem morala i kršćanskih načela u svakodnevnim međuljudskim odnosima ili u odnosima s društvenim institucijama ne kreće prema ostvarenju pravednosti i zajedničkoga općega dobra svih. Nažalost, takva upozoravanja pojedinci u politici ili na vlasti, a često i pojedine interesne skupine, ne prihvaćaju. Štoviše odbijaju ih, nastojeći to opravdati frazom: »Mi smo dobili povjerenje izbornoga tijela.« Ne prihvaćaju pravo na prigovor i time odbijaju svaku kritičku primjedbu. Kad se dogode prigovori Crkve, odmah upozoravaju da se Crkva previše miješa u politiku.
Zaboravlja se pritom da je neprihvaćanje prigovora, neovisno o tome od koga dolaze, istodobno i odbijanje odgovornosti, iako je odgovornost bitno obilježje svake demokracije. Tada se preko medija pokušava u javnosti stvarati uvjerenje da Crkva ima pravo samo na učenje svojih dogma i da se ne smije uplitati u stvari koje su izvan toga. Zato valja imati na umu da Crkva nije samo neka posebna zgrada u kojoj se obavlja bogoslužje, niti je ona samo svećenstvo, jer Crkva su zapravo svi koji vjeruju u Boga, dakle zajednica ljudi određene vjere. Ako je Crkva zajednica ljudi koji vjeruju, ima i pravo brinuti se o tome kako se živi u takvoj zajednici. U protivnom, šutnjom ili propuštanjem izjašnjavanja o društvenim pojavama, a posebice o nepravdama, prihvaćala bi postojeće stanje kao prihvatljivu pojavu ponašanja, dakle prihvaćala bi grijeh struktura vlasti. Međutim, takvim mirenjem s postojećim stanjem ne bi ispunjavala svoju proročko-kritičku ulogu te bi gubila svoju vjerodostojnost i time postajala »grješna«.
U vezi s pravilnim shvaćanjem pojma grješnika treba podsjetiti da je grijeh uvijek osobni čin pojedinca i pogađa samo njegovu savjest iako je grijehom učinjena nepravda drugima. Međutim, grijeh se može očitovati ne samo kao pojedinačno, nego i kao skupno sudjelovanje u zajedničkom društvenom grijehu protiv općega dobra i pravednosti. To griješenje moguće je u različitim međusobnim društvenim odnosima u područjima prava i dužnosti građana, općih ljudskih prava, kao i u postupcima političkih, gospodarskih, sindikalnih i drugih struktura. Takva su griješenja u nas već jednom označena kao »grijeh struktura«, iako se zapravo radilo o »strukturama grijeha« u kojima pojedinci djelujući osobno u strukturama vlasti griješe prema građanima ili pojedinim skupinama, skrivajući svoju grješnu osobnost iza tobožnjih viših interesa vlasti, naroda ili države.
Zanemaruje se činjenica da država, a ni vlast, ne smiju biti iznad naroda i pojedinca. Zato je grijeh u biti uvijek individualan i uvijek konkretan pa kad se pojavi, uvijek se na njega mora upozoravati pojedinačno, a ne općenito. Dakle, iza svakoga grijeha stoji uvijek osoba s imenom i prezimenom (individualizacija grijeha), što ne isključuje mogućnost da pojedinac u tome sudjeluje i kao pripadnik određenoga skupa takvih osoba (kolektivni grijeh), pa u takvom grijehu zajednički sudjeluje pojedinac, ali kao pripadnik određene političke stranke ili institucije ili pojedine društvene skupine. Moguće je u grijehu sudjelovati i kao pripadnik određene neorganizirane skupine, bez određenoga morala i bez određenoga vjerskoga uvjerenja, pa se takve skupine često naziva »gomila«, »masa« ili »rulja«.
U »općenitostima« i »kolektivitetima« često se kriju najveće opasnosti pogrješnoga shvaćanja pojedinih društvenih pojava i promjena, ali i želja za zamagljivanjem odgovornosti. Zato se u borbi za istinu i društvenu pravednost treba uvijek i odmah izjašnjavati o određenim pojavama, pa čak i uz rizik da se koji put zbog pogrješne informacije donese i pogrješnu prosudbu. Priznavanjem pogrješke ili zablude ne gubi se vjerodostojnost i ugled, a ni autoritet. To vrijedi i za odnose Crkve s društvenim i političkim institucijama, što treba biti uobičajen način društvenoga komuniciranja. Stoga nisu prihvatljiva, a ni uvjerljiva javna razmišljanja da je analiziranje i izjašnjavanje vjerskih institucija o društvenim pojavama i nepravdama miješanje Crkve u politiku. Politika nije samo sjedenje u parlamentu ni djelovanje u nekoj stranci. U politiku spada i zaposlenje, sigurna i dostojna plaća, rješavanje pitanja nataliteta, mirovinsko i zdravstveno osiguranje, doplatci za djecu, skrb o bolesnima i nemoćnima, ali i mnogi drugi međusobni društveni odnosi i reforme. Politika je u krajnjoj posljedici određivanje svakodnevnoga života. Zato ni Crkva sa svojim učenjem i kao zajednica ljudi vjernika ne može niti smije biti izvan toga života.
Težište djelovanja politike treba biti usmjereno na zalaganje za solidarnost i pravdu, kao odlučujuća mjerila gospodarske i socijalne politike, koja treba biti sposobna za budućnost. Kao najžurniju zadaću gospodarske i socijalne politike treba smatrati smanjenje nezaposlenosti, ponajprije povećanim zapošljavanjem, a ne iseljavanjem. Sama spoznaja ozbiljnosti i težine stanja društva ne rješava probleme. Kritike se ne smiju ignorirati niti neutralizirati uopćenim nemuštim odgovorima. U nas je uobičajeno da sve probleme u javnim medijima najčešće objašnjavaju sociolozi i politolozi, neovisno o tome radi li se o pravnom, ekonomskom, medicinskom, teološkom ili nekom drugom području. Izbjegava se argumentirano i stručno suočavanje sa stvarnim životnim pojavama i situacijama. Zato u traženju načina kako reagirati na kritiku treba poslužiti poruka uzeta iz Novoga zavjeta: »Tko nije protiv vas, za vas je«, a ne da se kritika shvaća kao napad i neovlašteno uplitanje u politiku.
