Gospodarski razvitak ne smije se programirati na štetu siromašnih na način da bolje prolaze bogati. Slično se događa i u socijalnim odnosima pa će ubuduće oni koji su bogatiji i koji za sebe mogu uplaćivati dodatna osiguranja za mirovinska i zdravstvena osiguranja biti u boljem i zaštićenijem položaju od siromašnijih. Nekima čak ni to ne treba jer su u boljem financijskom stanju i sve mogu sami plaćati bez ikakvih osiguranja. Takve ne zanima načelo solidarnosti, kao temeljno načelo europskoga mirovinskoga i zdravstvenoga sustava.
Zato valja podsjetiti da na solidarnost obvezuju brojni europski socijalni dokumenti, a posebno socijalni nauk Crkve. Dakle, ne smije se umanjivati socijalna sigurnost prosječnoga građanina. To znači da pojedinac ne smije biti prepušten sam sebi jer nije samo on kriv za svoju nezaposlenost ni svoju nisku plaću, koja mu smanjuje mirovinsku sigurnost ili onemogućava zdravstvenu zaštitu.
Hrvatska mora biti zainteresirana i nastojati da njezini građani budu zaštićeni propisima koji jamče radnu, mirovinsku i zdravstvenu sigurnost u skladu s europskim sustavima. Formalna jednakost glede primjene propisa i ostvarivanja prava nije dovoljna za stvarnu jednakost ako su prosječne plaće ili mirovine znatno niže od zapadnoeuropskih, a istodobno su cijene troškova života jednake europskim ili čak i više. Takvi dvostruki, pa čak i trostruki raskoraci troškova života u odnosu na plaće i mirovine protive se načelima solidarnosti u okviru Europske unije. Razne statističke usporedbe koje nude političari pokušavaju zamagliti nepravedne odnose kako bi se građani uvjerili da bolje žive. Govori se u povećanju broja zaposlenih, ali se ne objašnjava da je to posljedica sezonskoga zapošljavanja u turizmu i poljoprivredi.
Istodobno ministar financija najavljuje potrebu smanjivanja izdataka državnoga proračuna. Dakle štednja, ali na kome? Međutim, štednja se ne uklapa u najavljivanje dizanja plaća državnih dužnosnika. Izbori su prošli i maske se mogu skidati.
Obećavana hrvatska državna politika trebala bi biti milosrdnija prema svojim građanima. Zato se političari, počevši od predsjednika države, Vlade i Sabora, ministara, državnih tajnika i drugih javnih dužnosnika, ne bi smjeli uspoređivati u svojim plaćama sa zapadnoeuropskim dužnosnicima radi traženja izjednačavanja ako istodobno ne postoje gospodarske ni financijske mogućnosti osiguravanja većih primanja za hrvatske radnike, službenike i namještenike, policajce, vatrogasce i vojnike.
U protivnom Hrvatska će ponavljati svoju prošlost kada su nakon 1945. g. najprije pritiskani i zakidani seljaci tjeranjem u radne zadruge, oduzimanjem zemlje kulacima, a na radništvo s niskim plaćama prebacivan je financijski teret obnove ratom razrušene zemlje. Zato se ni danas ne smije podcjenjivati radništvo uključujući obrtništvo i male poljoprivrednike (nekad su to bili seljaci) niti se smije ugrožavati njihovo dostojanstvo s pravom na ostvarivanje zarade koja jamči njihovo dostojanstvo.
Kada se govori o radništvu, treba ga shvaćati u širem smislu koje obuhvaća sve koji rade za plaću kod nekoga poslodavca neovisno o tome je li poslodavac država, javna ustanova, banka, osiguravajuće društvo, bolnica ili OPG (obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo) ili Hrvatska vojska.
Nije vrijeme za pokušaje izdvajanja političkih struktura pozivanjem na njihovu posebnu važnost u odnosu na druge. Postojeće razlike u plaćama više su nego dovoljne pa su usporedbe s bogatijim državama smiješne i neopravdane. Standard političara i drugih dužnosnika daleko je manje ugrožen od standarda prosječnih građana, osobito umirovljenika. Uočljiva je »glasna šutnja« svih političara, kako pozicije tako i opozicije, koja potvrđuje da odobravaju ideju povećanja vlastitih plaća. Navodno će ta povećanja sačuvati njihovo dostojanstvo. Zaboravljaju da pravo na dostojanstvo imaju i radnici, umirovljenici, medicinske sestre, policajci, vojnici i drugi, koji su bliže pragu siromaštva, pogotovo kada budu u mirovini.
Slične jadikovke bile su nakon 1945. godine. Tada su se prve počele izdvajati pojedine skupine koje su isticale svoje zasluge za »oslobođenje domovine i naroda«. Tražile su se i priznavale posebnim propisima povlaštene mirovine i druga prava. Propisivali su se blaži uvjeti za mirovine, priznavao se viši postotak mirovine za manje staža, obračunavao se kao povoljniji petogodišnji ili jednogodišnji prosjek za izračun mirovine umjesto desetgodišnjega prosjeka, davali su se posebni dodatci na plaće radi povećanja mirovina, priznavala se garantirana osnovica za izračun mirovine i slično.
Priznavanje takvih prava i donošenje posebnih propisa za takve povlaštene skupine imalo je sve karakteristike staleških povlastica feudalnoga doba i ranoga kapitalizma. Bio je to apsurd ondašnje »demokracije«, odnosno velika ironija i krajnji cinizam jer se demagoški govorilo da se izgrađuje »besklasno društvo jednakosti«.
Podsjećamo i na primjer iz početaka naše države kada su zastupnici izglasali samo za sebe poseban Zakon o zastupničkim mirovinama. Samo je jedan zastupnik u tada dva doma digao ruku protiv. Svi ostali jednoglasno su aklamacijom prihvatili, a jedna je zastupnica napustila glasovanje. Kada su uslijedile kritike, samo se jedan zastupnik naknadno opravdao riječima: »Nisam se snašao.« Mnogi su se zastupnici i državni dužnosnici okoristili tim povlaštenim mirovinama, sve dok Zakon nije bio ukinut.
Danas političari umjesto zakona o mirovinama pripremaju za sebe poseban zakon o plaćama. Narod bi rekao: nije šija, nego vrat.
