Kako se veliki snovi u Hrvatskoj mogu ostvariti iz male seoske sredine? O tome svjedoči sopranistički slavuj iz Visokoga kraj Novoga Marofa, odnedavno magistra muzike Gabrijela Deglin, voditeljica zbora »Trinitas« župe Presvetoga Trojstva. Njezini su vjernički i glazbeni putovi usko povezani, a zborovoditeljica je dugi niz godina, od svoje dječje dobi do današnjih dana kada je postala akademska glazbenica. Uspjela je uz potporu obitelji, župnika Ivana Šestaka, župljana, mještana Visokoga koji se diče svojom raspjevanom Gabrijelom, mladom djevojkom koja je uspjela da župni zbor u seoskoj sredini pjeva četveroglasno, što je uistinu prava rijetkost. Svima im je na radost i ponos. Gabrijela danas traži stalan posao solopjevačice, voljela bi zasnovati svoju obitelj, pred njom je oblikovanje budućnosti, u čemu ima potporu svojih najbližih i svojih prijatelja župnih pjevača. Ufa se ona u Boga i njegovu promisao za njezinu budućnost. Tako je, s pouzdanjem u Boga, kazala je, i dosad živjela.
Gabrijela je rođena 3. listopada 1994. u Varaždinu. Mama joj je Marija, djevojački Kuzmić, rodom iz Visokoga. Po struci je trgovkinja, a zaposlena je u dućanu u obližnjoj Breznici. Tata joj je Mirko, također iz Visokoga, elektromehaničar, specijalist za liftove, umirovljenik je. Marija i Mirko znaju se od djetinjstva, djeca su iz istoga sela, ljubav je planula nakon njihove srednje škole. Vjenčali su se u župnoj crkvi u Visokom. Najprije su živjeli s Mirkovom obitelji pa su izgradili svoju kuću u središtu sela u kojoj je obitelj Deglin i danas. Prvo im je dijete Martina, rođena 1990. Odgojiteljica je zaposlena u vrtiću u Svetom Ivanu Zelini. Majka je kćeri Rafaele, žive s Martininim roditeljima, kao i najmlađe, treće dijete Deglinovih, Josip, koji je 1996. godište. On je student FER-a u Zagrebu, župni je animator, aktivan u tečaju kršćanstva Kursiljo. Nakon osnovne mu je škole zbog sarkoma amputirana lijeva ruka. Rado svjedoči vjeru kroz bolest koju je prošao. Martina, Gabrijela i Josip kao braća su jako povezani, dobro se slažu, druže se i podupiru.
»Za povezanost među nama braćom primarno su zaslužni naši roditelji koji su nas odgajali u brizi jednih za druge«, pripovijeda Gabrijela. »Mama nam je brižna, emocionalna, blaga osoba. Život je posvetila obitelji. Jako je vrijedna. Nije joj dovoljan jedan vrt, moraju biti tri. Športski je tip. Voli fizičku aktivnost. Voli šetnje. Društvena je. Bila je dosta stroga u odgoju, granice su se kod nje uvijek znale. A tata je šutljiv, veseljak, zafrkant, glava obitelji, pravi šef. Njegovao je ljubav prema glazbi i to je prenio na nas djecu. Svirao je i danas svira tamburicu. Djed je u crkvi svirao orgulje, samouk je bio. Naučio je svirati tek s trideset godina. Time nam je pokazao da nikada nije kasno. Naši se roditelji jako dobro slažu. Njih dvoje su tim – i u odgoju nas djece i inače.«
»Jako smo bili povezani s bakama i djedovima. Djedovi Josip i Gabrek bili su prijatelji, pomagali su si oko polja, družili su se. Danas je samo Jožek živ. Bake Vjekoslava i Slavica umrle su lani, dan za danom. Teško nam je bilo, ali je iz te muke i zafrkancija proizišla. Kao da druga baka govori prvoj pokojnoj: ‘Ne ideš ti bez mene, idem i ja za tobom.’ Obje su bile bolesne, ali se nismo nadali smrti, posebno na istodobno. Sprovod smo napravili isti dan. Na misi za bake pjevali smo svi unuci, baš je bilo svečano. Puno nas je bratića, a bakine su nas smrti snažno povezale. I tako je deda Jožek ostao sam. Ujak živi s njim. Deda je pedantan i danas kuha, i to odlično. S njim mi je najljepše razgovarati. O svemu on može, otvorenoga je uma, pametan, razborit, nije isključiv. Bila sam povezana i s jednima i s drugima bakom i djedom. Oni su nas čuvali kad su roditelji bili na poslu. Na zemlji je trebalo raditi, kao i u vinogradu. Prije je to bila velika poljoprivreda, a deda sada ima samo pajceke i kokoši. Divno nam je bilo odrastati u Visokom, po našim brježuljcima. Što sam starija, to više cijenim odakle sam. Predivan je mir koji nosi naše Visoko.«
»Odgajani smo u vjeri, u praktičnom katoličanstvu. Svaku smo se večer obiteljski pomolili, a tako i prije jela. Blagdane smo svečano slavili. I mama i tata su praktični vjernici pa smo svi skupa oduvijek na meši. Nedjelje nije bilo, a ni danas je nema bez mise. I bake i djedovi su bili praktični vjernici. Vjeru su prenosili na nas mlađe. Mi smo djeca svejedno imali slobodu kritički misliti i raspravljati s roditeljima. Odgovore sam uvijek mogla dobiti u obitelji. Imali su povjerenje u mene. Ali sam, kao i braća, znala koje odgovornosti sloboda podrazumijeva. Krštena sam u Visokom, pričešćena i krizmana. S nama je lijepo vrijeme bio stari župnik Stričak. On je dedu Gabreka učio svirati orgulje. U sjećanju mi je ostao kao čovjek s kojim se može sve dogovoriti. Premda sam tada bila jako mala. Onda je došao župnik Bogdanović. Pjevala sam s djedom, u župi tada nije bilo mnogo drugih aktivnosti, ali me taj župnik spremio za sakramente. Današnji župnik Ivan Šestak došao je u mojem petom razredu. Deda me gurao da ja počnem svirati na misi. Znao me dovesti pred gotov čin. Ostavio je meni sve svoje kajdanke. Išla sam u muzičku školu od trećega razreda osnovne škole pa sam ga mogla slijediti.
U Visokom sam završila osnovnu školu. Super mi je bilo. Bila sam odlična, sve je bilo dobro. Od malena sam bila umjetnički tip. Škola je lijepo surađivala s općinom, župom. Školska bi godina započinjala i završavala misom. Imali smo mnogo susreta, suradnja, programa. Profesori su nam bili dobri, društvo iz sela, svi smo se znali. Bratići, kumovi, svi smo išli skupa u školu. Tata, osim što svira tamburicu, imao je i bend s kojim je svirao po našim obiteljskim proslavama. Nisu zarađivali uokolo, svirali su samo sebi za gušt. Onda smo i mi u osnovnoj školi, brat, bratić, ja, krenuli na tamburu. Vodila nas je učiteljica Marija Tomurad. Dobro nas je naučila svirati. Nastupali smo uokolo, išli na priredbe, razne svečanosti. Polnoćku u Visokom uvijek sviramo na tamburicama. To je tradicija od dolaska župnika Šestaka.«
»U školi sam još išla na ekološku grupu, na više natjecanja. U trećem sam razredu osnovne škole upisala klavir, privatno u Varaždinu. Moji su me vozili jedanput tjedno k toj profesorici. Na kraju godine išla sam na ispit u glazbenu školu u Varaždinu. Kao da sam polagala razredni ispit. Kod te sam profesorice učila i klavir, i solfeggio i zborsko pjevanje. Tako sam prošla četiri muzička razreda, sve do sedmoga razreda. A u sedmom sam razredu upisala pripremu za solopjevanje u glazbenoj školi u Varaždinu. Već sam na polugodištu išla na natjecanje u Slovačku i osvojila sam nagradu. Glazbena škola me sasvim obuzela. Sa zborom iz muzičke pjevala sam na baroknim večerima, kasnije sam pjevala kao solistica s Varaždinskim komornim orkestrom, nastupi su se pomalo nizali. Inače sam po završetku osnovne škole u Visokom upisala srednju glazbenu školu u Varaždinu. Ujutro smo imali glazbene predmete, a popodne općeobrazovne. Putovala sam iz Visokoga svaki dan, udaljenost je 40 kilometara. Nije mi bio problem, učila sam u busu. Odlazila sam ujutro, vraćala sam se navečer. Hranila sam se u pekari. Srednja mi je škola bila prekrasno razdoblje. Atmosfera je u školi bila posebna, puno je bilo druženja, putovanja, nastupa, koncerata, slušali smo puno kvalitetnih izvođača. Društvo u razredu bilo je raspoloženo za vjeru i vjerske teme. Dosta je nas vodilo župne zborove i to nam je bila poveznica.«
»U Varaždinu je crkvena glazba posebno njegovana, na visokoj je umjetničkoj razini. Mo. Anđelko Igrec bio nam je centar liturgijske glazbe. On je završio dirigiranje, kompoziciju, orgulje, improvizaciju. Bio je katedralni orguljaš i voditelj katedralnoga zbora, a nama je mladima davao priliku da nastupamo, razvijamo se. I ja sam kod njega dobivala soloprilike, išla sam na natjecanja. Cijelu srednju školu vodila sam župne zborove u Visokom. Najprije dječji zbor ‘Gabrijel’ uz pomoć Jasne Jež, a kasnije i mješoviti zbor ‘Trinitas’ koji vodim i danas, zajedno s bratom Josipom.
Maturirala sam 2013. i upisala solopjevanje na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Zapravo sam najprije željela studirati u Beču. Imala sam priliku ranije biti u Beču pa mi se nisu svidjeli tamošnji odnosi. Do Splita se došlo spontano. Mentorica mi je bila Terezija Kusanović, mentorica u svakom smislu te riječi. Za prvi moj ispit pred komisijom na njezin smo se poticaj pomolile. I dobro je prošlo. Diplomirala sam ove godine, prije koji tjedan. Imam titulu magistre muzike, solopjevanja. Sopranistica sam. U Splitu mi je bilo odlično. Dopali su mi se ljudi. Temperamentni su, kod njih čovjek uvijek zna na čemu je, ne okolišaju. Stanovala sam u studentskom domu uz akademiju. Falilo mi je Zagorje, posebno u početku, zelenilo, priroda. Ali sam išla doma svaka dva, tri tjedna pa sam uspjela zadovoljiti svoje potrebe za domom. Nastava je u Splitu bila dobra, puno sam naučila, a društvo mi je bilo odlično.«
»Uz obveze vezane uz akademiju, pjevala sam u VIS-u ‘Veritas aeterna’ pri splitskom Nadbiskupijskom pastoralu mladih. Išla sam i na misu u tamošnju kapelicu sve do kraja studija. Samo sam prvu godinu išla k salezijancima na Kman. Stekla sam tamo lijepa prijateljstva. Kasnije sam bila aktivna u SKAC-u u Splitu, posebno na organizaciji planinarskih križnih putova. Zato sam odlično upoznala Zagoru, Dinaru, Biokovo, cijelo dalmatinsko zaleđe. Jedino si dečka Dalmatinca nisam našla. Zasad. Nisu muški kaj su nekad bili. Nemaju dovoljno samopouzdanja da priđu curama. Boje se ženske samosvijesti, boje se odgovornosti. Inače bih voljela osnovati obitelj. A moj se budući tek treba dogoditi. U Splitu sam se napjevala. Lani sam debitirala u predstavi, baletnoj operi ‘Atlantida’. Pjevala sam i na Splitskom ljetu.«
»Nakon diplome sam se vratila doma u Visoko. Tražim si posao. Šaljem prijave za audicije, hodam po natjecanjima i u Hrvatskoj i u Europi. Posebno Njemačka nudi puno prilika za mlade pjevače. U Hrvatskoj je to, na žalost, slabo. Kod nas se uglavnom pjeva honorarno, a i to se ponekad ne plati. Danas nije lako biti pjevač. Umjetnost se slabo cijeni. Tražim svoje glazbeno mjesto pod suncem. Treba biti strpljiv i ići pomalo. Ništa ne ide preko noći. Doma vježbam. Kad krenem u sopranističke visine, cijelo se Visoko trese. U župi i dalje vodim zbor s bratom koji ima muzičke osnove iz pjevanja. On me i mijenjao kad sam ja bila u Splitu.«
»‘Trinitas’ mi je velika radost. Živa smo zajednica. Pjevanje i druženje kod nas ide ruku pod ruku. U zboru smo shvatili da misa nije samo obveza i navika. U nama je i odgovornost da darujemo talente za dobro, za druge, primarno za Boga. Pjevači su ljudi od srednjoškolske dobi do penzionera i jako se dobro slažu. Kombiniramo pjesme za mlade i pučke crkvene pjesme. Pjeva se četveroglasno. Aktivno je dvadesetak zboraša. Probe su nam nedjeljom navečer. A pjevamo i misu poldanjicu u 11 sati. Kombiniramo se s dječjim zborom, a nekad i skupa pjevamo. Imam samostalnost u vođenju zbora, a župnik mi je odlična potpora. Nisam završila liturgiju pa mi je važan dogovor sa župnikom, bez obzira na iskustvo koje imam i bez obzira na to što sam cijeli život u crkvi. Uvijek se nađe nešto novo.
Inače je cijela moja obitelj aktivna u župi. Brat s tatom u crkvi pomaže oko razglasa, ujaci i stričevi skupljaju milostinju, ujna čita na misi, bratići su ministranti, a jedan bratić pjeva u zboru, svi smo uključeni u župne i liturgijske sadržaje. Veliki je blagoslov Visokoga što puno ljudi redovito ide u crkvu ‘pod normalno’ i rado se angažira. Sa župnikom Šestakom svi dobro surađujemo. On je spreman saslušati, i uvijek je za nove akcije. Organizira nam duhovne obnove, klanjanja, predavanja. Župa ima i animatore, i sve je to plod župnikova, ali i našega vjerničkoga rada. Uvijek može biti bolje, ali mi smo realni. Živimo na selu, mladi odu na školovanje u grad pa ih nema. Tako je u župi teško ozbiljno funkcionirati. Posebnost je naše župe da u Visokom pri KUD-u djeluje dramska družina ‘Ozana’, koja je dobila ime po hrvatskoj blaženici Ozani Kotorskoj. Vodi je Tibor Martan. Udruga djeluje pri mjesnom KUD-u, ali je po sadržaju jako vezana uz župu. Moji su zboraši uključeni u dramsku i obratno. Svi sudjelujemo i miješamo se.«
»Angažman u župi puno mi znači. Puno sam naučila o sebi, svojoj vjeri, o davanju za druge. Znam čuti ljude da se čude kako sam puno dala mjestu i župi, ali ja znam koliko je župa dala meni, koliko sam od župe primila. Nerijetko mi se vratilo kroz sitnice koje su me obogaćivale. K tomu sam još kao djevojčica dobila priliku voditi župni zbor. To mi je tada bilo iznimno važno iskustvo i snažan vjetar u leđa. Uz zbor sam se učila crkvenoj glazbi, ali i kako da budem autoritet, posebice starijim ljudima od sebe i rodbini. U zboru su mi roditelji i sestra, i oni su me morali slušati. Uz zboraše sam se i izgrađivala kao osoba. Od njih sam učila životno iskustvo. A i u organizacijskim sam se stvarima uvijek mogla osloniti na njih, posebice kada je trebalo organizirati neko putovanje ili neku veću feštu. Zapravo sam imala sreću da sam stasala u sjajnoj okolini u malom krugu ljudi u kojem su svi povezani. U mojem su me Visokom oduvijek svi poticali, od roditelja do župljana. Vjera je u cjelokupnom mojem dosadašnjem životu bila veoma važna. Vjera je dio mene. Ona me definira, oslonac mi je. Ona me i motivira u mnogo stvari za koje se nikad ne bih pokrenula napraviti ih. Vjera me vodi, povjerenje mi je u Božju volju i put za mene.«
