DR. KEVO: Tako je. Većina djece je u ljeto 1942. posredovanjem Diane Budisavljević, Hrvatskoga Crvenoga križa i Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, ali i uz sudjelovanje Ministarstva udružbe (socijalne skrbi) NDH-a, spašena iz logora te prevezena u Zagreb. Djeca su smještana u Zavod za gluhoniemu djecu i u Dom za državnu sirotčad, dok je dio djece smještan u crkvene objekte, kao što je crkveno imanje u Brezovici, Staklenik u Staroj Vlaškoj u Zagrebu itd., a o njima se skrbio nadbiskupijski Caritas. Istodobno, paralelno s tom akcijom spašavanja djece organizirana su i dva veća transporta u kojima je u Jastrebarsko te u obližnje selo Reku prevezeno oko 1600 djece.
DR. KEVO: Naravno. Još krajem svibnja 1942. zagrebački je nadbiskup Alojzije Stepinac obećao Diani Budisavljević da će sva djeca biti smještena u ženske samostane, dječje domove i internate. Međutim, kako je broj djece koju je trebalo spasiti bio iznimno velik, smještajni su kapaciteti bili nedovoljni pa je odlučeno da se pokrene postupak kolonizacije, odnosno udomljavanja spašene djece u obiteljima. Postupak kolonizacije vodio je bojnik Stjepan Dumić, ravnatelj nadbiskupijskoga Caritasa, a djeca su udomljavana u obiteljima u onim krajevima gdje su vladale relativno mirnije prilike. Tako su djeca udomljena, primjerice, u okolici Križevaca, u Podravini, ali i u samom Zagrebu, Jastrebarskom i u okolnim selima itd. Spašena se djeca od početka 1943. predaju isključivo Caritasu, koji se brinuo o njihovu udomljavanju. Osim toga, Caritas je i dalje vodio djelomičnu skrb o udomljenoj djeci, ponajprije osiguravajući odjeću i obuću za tu djecu.
