DR. KEVO: Ni najmanje! Pa zašto? Niti se bavim revizijom niti sam NDH-nostalgičar, iako je to što ste naveli jedna od najgorih etiketa koje mogu snaći povjesničara. Međutim, što to znači? Postoje razne interesne skupine kojima se rezultati znanstvenoga rada mogu i ne moraju sviđati. I što ćemo? Svi koji ne pišu onako kako se sviđa određenim grupama odmah su revizionisti ili nostalgičari. Međutim, upravo se etiketiranjem najčešće koriste oni koji se bave dnevno-političkim naklapanjima i uopće ne poznaju materiju o kojoj vole pametovati. Naravno, svaki rad činom objave postaje javno dobro, a svaki znanstveni rad ima i nešto što se zove znanstvena aparatura, odnosno svatko može provjeriti navode iz rada, pa tko voli neka izvoli… Povijest nije egzaktna znanost, što podrazumijeva da su rezultati istraživanja podložni mijenama. Ja ću prvi mijenjati mišljenje ako u istraživanjima naiđem na izvore koji bacaju novo svjetlo na zaključke nastale na temelju dosadašnjih istraživanja.
DR. KEVO: Ne samo prema domu. Naime, to je ipak bilo premalo pitanje za međunarodne organizacije koje su vodile brigu o cjelokupnoj humanitarnoj situaciji u NDH-u. Svakako, djelovanje doma bilo je nezaobilazan kamenčić u stvaranju cjelokupnoga mozaika o humanitarnoj problematici u Hrvatskoj za vrijeme rata, a skrb o ratom ugroženoj djeci svakako je bila jedno od važnih pitanja u sagledavanju razine humanitarne katastrofe koja je pogodila NDH, osobito u kasnijim godinama rata. Međunarodne je predstavnike zanimala pomoć djeci, bez obzira na njihovu nacionalnu ili vjersku pripadnost, i to im je bila temeljna misao vodilja kroz cijelo vrijeme trajanja rata. Upravo su neutralni međunarodni predstavnici, koji su sredinom 1943. posjetili Zagreb, glavnom smetnjom u kvalitetnijem pomaganju ratom ugroženoj djeci označili poglavnika Pavelića, koji se protivio proširenju skrbi na djecu pravoslavnih roditelja. No po tom je pitanju u konačnici i sam Pavelić popustio. S druge strane, o bitnim su problemima vezanim uz pomaganje Židovima vodili razgovore upravo sa zagrebačkim nadbiskupom Stepincem, nesumnjivo pokazujući, odnosno potvrđujući da je nadbiskup bio osoba koja je bila spremna bespogovorno poduprijeti humanitarna nastojanja, upravo u skladu s temeljnim načelima rada Međunarodnoga odbora Crvenoga križa i Međunarodnoga Crvenoga križa, ne praveći nikakvu razliku među potrebitima, bez obzira na njihovu nacionalnu, rasnu, vjersku ili bilo koju drugu pripadnost. U konačnici, ne treba smetnuti s uma ni činjenicu, koju navodi onodobni švicarski konzul u Zagrebu dr. Friedrich Kästli, da je upravo tragična sudbina djece u NDH-u bila izravan povod za dovršetak pregovora između čelništva Međunarodnoga odbora Crvenoga križa iz Ženeve s predstavnicima vlasti NDH-a i nacionalne organizacije Crvenoga križa o postavljanju, odnosno imenovanju stalnoga predstavnika Međunarodnoga odbora Crvenoga križa u Zagrebu.
