Dom u kontekstu optužbe nadbiskupa Stepinca
Hrvatski mediji i ove su godine, kao i svih dosadašnjih, govorili o »logoru« na tragu poslijeratne historiografije, koja je ponajprije bila u funkciji eliminiranja svih stvarnih i potencijalnih protivnika novoustrojenoga komunističkoga sustava, ali isto tako i na tragu velikosrpske ideologije, koja desetljećima govori »o jedinom dječjem koncentracijskom logoru u onodobnoj Europi«. Vaš komentar!
DR. KEVO: Već ste u samom pitanju dali i odgovor. Jednostavno rečeno, radi se o potrebi da se eliminiraju potencijalni neprijatelji novoga režima. Te tvrdnje svakako ne treba promatrati odvojeno od montiranoga sudskoga procesa nadbiskupu Stepincu ni od postupaka novih vlasti koji su nakon rata bili usmjereni protiv Crkve – ukidanje vjeronauka, oduzimanje imovine, pa sve do likvidacije svih onih koji nisu mislili isto kao i pripadnici novoga režima… Tomu je trebala pripomoći i optužba, odnosno javna osuda Crkve da je za vrijeme rata surađivala s neprijateljskim snagama ili sa samim vlastima NDH-a. Naravno, odista bi bilo neozbiljno tvrditi da takvih pojedinaca nije bilo, međutim postupcima pojedinaca nije se mogla etiketirati cjelokupna Crkva, a upravo je to bio slučaj nakon završetka rata. Stoga u tom kontekstu treba promatrati i sve što se nakon rata, pa čak do kraja osamdesetih govorilo, odnosno pisalo, među ostalim, i o Dječjem domu Jastrebarsko.
Koja je referentna granica o (ne)dovoljnom?
Ako se slažete, završimo razgovor, iako je već spomenut, s bl. Alojzijem Stepincem u kontekstu aktualnih historiografskih prijepora.
DR. KEVO: Dobro je u konačnici dodati nešto o zagrebačkom nadbiskupu bl. Alojziju Stepincu – osobi koja je uzrok mnogih znanstvenih i još više onih neznanstvenih polemika između hrvatske i srpske historiografije, a osobito se često lik i djelo blaženoga kardinala zlorabe u dnevnopolitičke svrhe. Posljednjih se godina iskristaliziralo temeljno pitanje »je li nadbiskup dovoljno učinio u osudi ustaškoga režima i u pomaganju potrebitima i progonjenima za vrijeme Drugoga svjetskoga rata?« Naravno, tu se lome koplja oko nadbiskupove uloge, međutim možda bi bolje bilo postaviti pitanje je li nadbiskup učinio mnogo ili malo? Naravno, nekomu će se činiti tek kao igra riječi, ali neosporno je da je nadbiskup učinio doista mnogo u pomaganju potrebitima za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Stvarno je neobično govoriti o tome je li učinio (ne)dovoljno, jer čime ćemo to mjeriti, što će biti referentna granica koja će nam dati odgovor je li nadbiskup učinio dovoljno ili je učinio nedovoljno. Neosporno je tek da je nadbiskup – svidjelo se to nekomu ili ne – u danim okolnostima učinio doista mnogo!
