»Spava kao anđeo.« Od svih jezičnih izraza prodahnutih duhovnim svijetom taj zasigurno izriče ponajmanje istine. Ta i djetetu je usnulu »snom anđela« jasno da onomu koji nema tijelo što se jedino umara ni odmor ne će ustrebati. No Biblija i izravno opisuje raznoličnu budnost vojske nebeske. Anđeli skriveni pod likom »nebesâ nad nebesima« danonoćno »slavu Božju kazuju«; oni uglas sa zemljom kliču od radosti i sa svim stvorenjem otajstveno uzdišu; toliko postojano »gledaju lice Oca« da se čak i nad tajne njegove promisli »žude nadviti«. Ipak, dok u nebrojenim četama »svetci stražari« neprekidno bdiju nad čovjekom – od njegova izgona iz zemaljskoga raja pa sve do otvorenoga neba posljednjih vremena – jedinstvenim se štitom Božjega naroda pokazuje arkanđeo Mihael, »veliki knez« koji »potporu i okrilje« u duhovnom boju pruža svakomu tko u njegovu imenu prepozna lozinku poniznosti: »Nitko nije kao Bog.«
Upravo je u Mihaelovu liku Joseph Mallord William Turner sjedinio keruba što uz plameni mač čuva edenski vrt i anđela što poziva na konačni nebeski okršaj. Naime, u metežu bojâ koje se razlijevaju pod Mihaelovom zlatnom haljom Adam i Eva oplakuju ubijenoga Abela, a ptice povrh arkanđela najavljuju propast sviju što su se zaratili s Bogom. Slikar koji je pejzaž izdignuo do samosvojna umjetničkoga izraza nije bio odveć sklon ljudskomu liku, no za nebeskoga je vojvodu s razlogom učinio iznimku. Pokazujući na jednoj od svojih najosporavanijih »sanjarskih zagonetki« zašto su ga i sama prozvali »velikim anđelom Otkrivenja«, Turner je u Mihaelovu vapaju na »Anđelu što stajaše na suncu« ovjekovječio budnost kojom on prati i Dalilinu izdaju i Juditino junaštvo. Stara je zmija, doduše, na tlu okovana, a nebo oko arkanđela prozirno; no sve se na zemlji – čak i s anđeoske visine – čini neproničnim.
Dvadesetak godina prije nego što je Turner 1846. naslikao jedno od svojih posljednjih ulja prozirnim je obrubom što prekriva oči veo svojih sljedbenica uresila sv. Emilija de Rodat. Utemeljiteljici Sestara svete Obitelji od Villefranchea zasigurno je to služilo kao podsjetnik na nejasnoću duhovnoga vida koja ju je kao djevojku natjerala da tri puta napusti odabranu redovničku zajednicu. No što nemirna nekoć nije umjela razvidjeti, budna je kasnije prisluhnula u vapaju ubogarki koje nisu imale kako školovati djecu. A u brojnim su kućama »tvrdoglave svetice« osim sirotinje i siročadi utočište ubrzo pronašle i bivše bludnice i vremešne redovnice, bez obzira na sve javne prijetnje i potajne uvrjede. Čak i kada joj je bolest pomračila oči, a smrt duhovnika zastrla unutarnje nebo, sveta je Emilija u bdjenju i dalje slijedila Mihaela: »Moram nastojati oko poniznosti u istoj mjeri u kojoj ćutim oholost.«
