Nekada predgrađe Splita i težački kraj s nizom kuća u kojima su živjeli oni koji su obrađivali vinograde i maslinike veleposjednika, a danas strogi centar grada sa stambenim zgradama i privatnim obiteljskim kućama, kvart Manuš stiješnjen je uskim uličicama i iako se nalazi u središtu, još nije dovoljno otkriven kvart. Stanovnici će reći da je Manuš dobio naziv po plodnu terenu s brojnim izvorima vode, iako ima i onih koji ime dovode u vezu s plemenom Mani koje je – pretpostavlja se – živjelo na tom području prije dolaska Rimljana. Kako god bilo, poznato je da je župa Manuš, posvećena sv. Roku, najmlađa župa Katedralnoga dekanata Splitsko-makarske nadbiskupije osnovana 1983. godine, no duhovna briga za vjernike na tom području seže puno dalje u povijest. Još u 17. stoljeću postojala je kapela sv. Roka za tadašnje predgrađe Splita, a vjernici su pripadali župi sv. Petra. Obje crkve – i sv. Roka i sv. Petra – uništene su tijekom savezničkoga bombardiranja u Drugom svjetskom ratu 1944. godine.
Smještena u slijepoj ulici koja nosi ime Glagoljaška, župna crkva djeluje kao jedna od kuća u nizu, ni po čemu se posebno ne ističe kao sakralna građevina osim po križu koji je teško vidjeti s ulice budući da ga skriva zelenilo stabala. Ipak, župa sv. Roka dom je za oko 4000 župljana koji žive u Manušu, koji nije toliko poznat ljudima izvan Splita. No mnogo je poznatija manuška atrakcija smještena nekoliko stotina metara iznad crkve – tvrđava Gripe, odnosno pauni koji slobodno šeću. Ta je tvrđava vrijedan kulturni spomenik podignut u 17. stoljeću za obranu Splita od Turaka, a danas su ondje smještene institucije – Pomorski muzej i Umjetnička akademija, ali i crkva sv. Ante, u kojoj se mise održavaju jednom godišnje, na blagdan 13. lipnja.
Manuški župnik već je osam godina Matko Džaja, rođen 1964. u Medovu Dolcu, a zaređen za svećenika 1990. godine. Prije dolaska u župu sv. Roka 2011. godine bio je župnik Žeževice, a ranije i Krstatica, Poljica Vrgorskih te u Splitu na Mejašima, a kao župni vikar na Brdima. »Župi Manuš gravitira oko 1200 obitelji. U župi živi raznoliko stanovništvo: ima oko 20 posto starih Splićana, onih koji su se doselili iz Zagore, Poljica i drugih krajeva. Velik je socijalni nerazmjer – od najsiromašnijih do imućnih, a isto se preslikava i na vjerski život. U župi ima onih koji nikako ne idu u crkvu, ali i onih koji su angažirani i redoviti, ali sveukupno oko 10-12 posto župljana dolazi na nedjeljnu misu – polovica ih dolazi u župnu crkvu sv. Roka, a ostatak ide u okolne crkve Katedralnoga dekanata. Jedan je od razloga to što je riječ o mladoj župi, koja nema baš adekvatan prostor, a i gradska sredina ne veže toliko vjernike uz župu, nema te identitetske poveznice«, govori župnik Džaja, kojemu je uz pastoralni i svećenički rad velika ljubav i poezija i proza te iza sebe ima pet zbiraka pjesama: »Kiša svjetlosti«, »Tebi u susret«, »U očima te vidim«, »Prebiranje srcem« i »Danas ću Ti reći«.
Kad je na Manuš stigao prije osam godina, župnik Džaja naslijedio je prvoga župnika Ivana Grubišića, a tada je bilo više krštenja i krizma, no – kako svjedoče brojni župljani – u splitskim je gradskim kvartovima i župama trend iseljavanja na periferiju pa se stanovi pretvaraju u apartmane i rijeko je koja kuća bez oznake za iznajmljivanje. Tako je kotar Manuš depopuliziran i apartmaniziran, pa je i župa sv. Roka postala »turistička« župa. »Iz samo dviju ulica više od 80 obitelji se odselilo otkada sam došao na Manuš. Ljeti neki odu na otok ili u Zagoru, a ima i onih koji su se sasvim odselili i stanove dali za najam. Onih s kojima radimo nije mnogo, ali smatram da ono što činimo jest važno. Gušt je raditi u manjim zajednicama jer se svaki čovjek poznaje, javi se, ima povezanost sa župom. Iz te jezgre može se dalje profilirati i širiti vjera, svjedočiti na dublji, bolji i osobit način. Svim aktivnostima nastojimo u srce i glavu vjernika staviti da je nedjelja središte župe i događanja, sva pastoralno-katehetska događanja u župi usmjeriti i povezati s nedjeljnom euharistijom. Gospodin sije sjeme u naša srca i na župnu njivu, mi oremo i molimo da ono uspije i uzraste. Ponekad i zapnemo, ali bitno je da se slaže brazda jedna do druge«, napominje župnik Džaja, koji se vodi krilaticom: nije bitan broj, nego kvaliteta. Ipak, otkriva da je ove godine bilo 59 prvopričesnika i 42 krizmanika, a prošle su godine u matice bila upisana 20 krštenja, a 33 sprovoda.
Iako župnik kaže da imaju dovoljno prostora za svoje župne potrebe, vidljivo je da u slijepoj ulici nema dovoljno mjesta za parkiranje, a župna se crkva ne nalazi u središtu kvarta, nego na njegovu jugoistočnom rubu; župna dvorana spojena je s crkvom, odvojena tek jednim zidom, župni ured i sakristija u istom su prostoru… »Ima prostora gdje se vjernici mogu okupiti, treba puno više truda uložiti da ljudi župu upoznaju kao oazu mira. Nalazimo se usred Splita, a nikakva gradska buka ne dopire do nas. Ima ljudi koji upravo zbog toga dolaze u našu župu, svidjelo im se kad su upoznali ovaj duhovni ambijent i počeli su stalno dolaziti. Stalno ima oscilacija, no župa ima budućnost, ima djece, mladih i obitelji«, svjedoči župnik Džaja i ističe doprinos pastoralnih i ekonomskih vijećnika, koji su podijeljeni u dužnostima: od liturgijskih do uređenja crkve i okoliša.
Župni blagdan, 16. kolovoza, uz župljane okuplja i stare Splićane na misno slavlje budući da je u staroj kapeli djelovala bratovština sv. Roka, a njegovo je štovanje povezano s brojnim epidemijama kuge koje su harale Splitom prošlih stoljeća. »Sveti Roko starim Splićanima mnogo znači jer je od 14. stoljeća pa sve do 1962. tu djelovala bratovština. Mnoge su obitelji bile vezane uz crkvu sv. Roka, brinule su se o njoj, a cilj takvih zajednica bio je pružanje pomoći bratimima u tegobama i bolesti, ali i u trenutku smrti.« Na Manušu se slavi i Gospa Žalosna kao suzaštitnica župe.
Uz župnika Džaju kao pastoralni pomoćnik u župi stanuje i 31-godišnji kancelar Splitsko-makarske nadbiskupije Ratomir Vukorepa. On prvotno obavlja službu u nadbiskupiji i na Manušu je trebao imati samo smještaj, no otkada je došao 2013. godine pomaže župniku vodeći katehezu za krizmanike, ali i biblijsku skupinu te slavi mise. »Za ovu župu dovoljan je samo župnik s obzirom na broj župljana. No ja se uključujem koliko stignem, nedjeljom imam barem jednu misu u župi, a slave se tri. Zbog položaja crkve, koja je na uzbrdici i nije baš u središtu župe, dobar dio župljana gravitira susjednim župama, gdje im je zgodnije doći pješice ili autobusom. Koliko god se trudili, ne postižemo uvijek željeni učinak, no ako se želi raditi, ima prostora«, kaže svećenik Vukorepa, koji je ranije bio u župi Pujanke kao bogoslov, đakon i kapelan.
Na području župe od 1980. godine borave i školske sestre franjevke Krista Kralja splitske provincije Presvetoga Srca Isusova, a jedna od njih posebno je posvećena župnomu pastoralu u katehizaciji i crkvenom pjevanju već gotovo tri desetljeća. Riječ je o s. Katarini Čotić, rodom iz Dubrave, mjesta u srcu Poljica, a osim što u župi vodi katehezu za prvopričesnike i dječji zbor, vjeroučiteljica je i u OŠ Manuš. Zajedno s trima sestrama živi u kući u istoj ulici gdje je i župa, a župnik im jednom mjesečno dolazi slaviti misu u njihovu kućnu kapelicu.
U župi se redovito svaki dan slavi večernja misa, a nedjeljom se slave tri mise. Uz katehezu za pripremu sakramenata djeluju i dva zbora – dječji i odrasli, a u župi se trude što više uključiti i mlade. Stoga se prošle pastoralne godine počelo s organiziranjem susreta za mlade, koje animira i vodi Antonela Matijaš (24), studentica Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta. Počeli su s uključivanjem bivših krizmanika, a na nedjeljnim susretima nakon mise osim razgovora o temama koje su mlade zanimale bile su organizirane i filmske večeri. »Postoje brojne ponude u Splitu za mlade, ali mi se trudimo našim mladima ponuditi ono što ih zanima, konkretne stvari kako im vjera može pomoći u svakodnevnom životu i hodu. Jer kod mnogih nije usađena ta vjerska dimenzija pa treba mnogo raditi kako bi vjera bila nešto konkretno, životno«, kaže župljanka Matijaš i ističe da su pronašli svoj kutak u župi te se rado odazovu na veće akcije čišćenja i uređenja crkve.
Mladi su aktivni i u karitativnim projektima. U župi sv. Roka ima 40-ak obitelji kojima uoči Božića i Uskrsa mladi – nakon što skupe materijalne potrepštine od župljana – slažu pakete pomoći i nose im. »Mladi su bili baš iznenađeni kad su vidjeli da u njihovu susjedstvu ima potrebitih i dobro su prihvatili ovu akciju kojom pomažemo siromašnim obiteljima. Jedva čekaju da ponovno sada za Božić počnemo s tom akcijom«, svjedoči vjernica Matijaš, a njezine riječi potvrđuje župnik Džaja, koji kaže da dio obitelji prima i pomoć nadbiskupijskoga Caritasa.
Predstavnica mladih u župnom zboru je Anamaria Veštić (20), dobra poznavateljica kotara Manuš, koja kaže da je to jedan od četiriju najstarijih splitskih kvartova koji sada čine središte grada, a kao zaštitni znak Manuša ističe tvrđavu Gripe. Napominje da se na zidu svetišta njihove župne crkve sv. Roka nalaze dva oštećena reljefa – onaj posljednje večere koji se nekada nalazio na glavnom oltaru u bombardiranoj župnoj crkvi sv. Petra te reljef sv. Roka koji je bio u staroj kapeli sv. Roka. »Ova je crkva drukčija od ostalih budući da smo zbijeni, atmosfera je intimnija. Navikla sam na to, nije mi neobično. Vjera i volja za angažmanom motiviraju me da budem prisutna u župi i zboru. Oduvijek sam voljela pjevanje pa sam se zato odlučila i pridružiti. Nakon euharistije nastavljamo druženje u dvorani, svatko donese nešto poput mandarina i suhih smokava«, kaže studentica arhitekture na drugoj godini Veštić.
Budući da je župa sv. Roka smještena između staroga i novoga dijela Splita, tako se vidi i međugeneracijska povezanost – posebice u zboru, ali i na misnim slavljima. Uključeni su i mladi i stariji, međusobno se nadopunjuju: oni iskusniji pomažu mlađima, a mladi pak osvježe i pokrenu starije. Na takvoj vrsti zajedništva »inzistira« i župnik koji kaže da se djeca, mladi, roditelji te bake i djedovi u gradskim sredinama rijetko gdje okupljaju zajedno pa to zajedništvo žele njegovati u župnoj zajednici.
I voditelj zbora Tomislav Veršić (50) svjedoči da je troje mladih uključeno u župni zbor koji glazbeno animira misno slavlje nedjeljom u 11 sati. On predaje glazbenu umjetnost i vodi zbor u IV. gimnaziji, a kaže da u župnom zboru ima i profesionalaca, ali i onih koje entuzijazam i ljubav prema glazbi potiče na župni angažman. »Izvodimo raznolik program. Počeo sam voditi zbor još za vrijeme bivšega župnika. Neko sam vrijeme pauzirao, a sada sam opet tu. Drago mi je da svojim glazbenim talentom mogu pridonijeti ljepoti euharistijskoga slavlja«, svjedoči Veršić. Na probe se pjevači obično okupljaju jednom u tjednu, uz nedjeljnu misu…
Član župnoga pastoralnoga vijeća je Luka Budić Leto (41), otac troje djece, koji je rodom iz Cetinske krajine, a sa suprugom podrijetlom iz Otoka skrasio se prije 25 godina na Manušu, kvartu za koji kaže da ima raznoliko stanovništvo. »Suradnja s don Matkom je dobra, on je otvoren, spreman pomoći kada netko pokaže inicijativu. Povezao se s mladima, želi im dati prostora. Želi privući ljude u crkvu, ali to je u ovoj sredini teško. Tijekom prošle pastoralne godine održavala se u župnim prostorima glazbena škola gitare i mandoline. Kako su ovdje djeca i mladi dosta u športu, razmišljamo da doniramo župi stol za stolni tenis. Dolazim u župu jer ovdje pronalazim duhovni mir, a usađene kršćanske vrijednosti želimo prenijeti i na svoju djecu te ih odgajamo u tom ambijentu«, svjedoči Budić Leto, po zanimanju laborant, ali zaposlen u trgovačkoj tvrtki.
Da župa raste u ozračju ljubavi i prijateljstva svjedoči Marica Bubalo, jedna od doseljenica u Split koju su ratna događanja nagnala da iz Banje Luke 1992. godine dođe na Manuš. »Župna zajednica je kao rijeka, ima svoje brzace, uviranja, izviranja, ovisno o prirodnim cikličkim kretanjima. Ali mi zajedničkim snagama djelujemo na dobrobit župe, tiho i po instinktu kako bi se istaknula ljepota euharistije. Svaki se dan u crkvi moli krunica, četvrtkom imamo klanjanje, aktivni su ministranti. Puno je ljudi prošlo kroz župu, jer ljudi u Crkvi traže zajedništvo«, svjedoči umirovljena inženjerka telekomunikacija Bubalo. Kaže da je bila izvrsno prihvaćena, a rado dolazi u crkvu jer je osjeća kao vlastiti dom budući da tako i arhitektonski izgleda.
Iako fizički udaljen 400 kilometara i već pet godina živi u Zagrebu, još uvijek veliku aktivnost i brigu za župu pokazuje doktorand na studiju geografije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu Marin Mićunović te vodi Facebook-stranicu župe. Povezan je sa župom sv. Roka od malih nogu: bio je ministrant, svirao orgulje na misi, bio u zajednici mladih, a i sada kad uoči Božića i Uskrsa dođe u Split zasvira na večernjoj misi. »Ima nas nekoliko aktivnih iz ekipa, prije nas je bilo puno više, ali smo raspršeni po cijeloj Hrvatskoj. Okupimo se za blagdane u Splitu i druženje u župi nam mnogo znači. Ranijih se godina išlo na susrete hrvatske katoličke mladeži, čak i na novogodišnje taizejske susrete. Nas nekolicina držimo do župnoga identiteta, svjesni smo da smo dio župe i želimo pomoći, pridonijeti rastu i razvoju župe, to je naša misija i zadaća. Blagoslov je što imamo časnu Katarinu koja održava povezanost s djecom iz OŠ Manuš i na taj način je još uvijek župa sv. Roka duhovno središte kvarta koje okuplja djecu«, kaže Mićunović i ističe da iako brojnost nije velika, imaju sve što jedna župa treba imati.
