Biblija, posvećeno ulje i zaštitna oprema. Radna je to oprema splitskoga svećenika i bolničkoga kapelana KBC-a Split – Firule Šimuna Doljanina. Kolovoz 2020. za njega je bio prijeloman. Pandemija je jačala, drugi val mogao se izbliza vidjeti. Upravo je tada preuzeo službu bolničkoga kapelana. I sam je prebolio tu, kako je naziva, groznu bolest. O svom iskustvu i nesvakidašnjoj situaciji piše u svojoj novoj knjizi »Marsovci kontra kovida groznoga« koja je objavljena u lipnju ove godine. Za Glas Koncila Doljanin je povodom objavljivanja knjige posvjedočio o situacijama s kojima se susreo na COVID-odjelima u bolnici i o, kako ju sam naziva, apokaliptičnoj atmosferi.
Nakon 26 godina službe župnika na Neslanovcu nova služba dočekala ga je u vrijeme pandemije. Ne bi to ni bila tako velika stvar da nova služba nije bila u žarištu pandemije – bolnicama. Dolaskom u bolnicu, govori Doljanin, postaje se svjestan stvarnosti. Stvarnosti strahote bolesti i redovitoga, pojačanoga i zdušnoga rada liječnika. Svoju službu, na prvi pogled neobično, uspoređuje s magarcem: »Što se mene tiče možda je najbolja slika onoga magarca za kojega je Isus rekao da mu treba za ulazak u Jeruzalem. Poslao je apostole da odriješe magarca i dovedu ga njemu. Tako sam i ja taj magarac kojega Isus treba da bi prošao bolnicom, a mene je nasljednik apostola, biskup, odriješio sa župe i stavio tamo, da ja kao magarac donosim Isusa bolesnicima. Ja sam običan magarac koji je sretan da to može činiti.«
Siguran je taj splitski svećenik da preko njega Isus donosi mir bolesnicima, a svjedoči da je i sam to vidio: »Jedan čovjek bio je toliko uništen, drastično je to bilo. Došao sam u njegovu sobu, a on je zapamtio da sam ja negdje rekao da smo mi svi isti. Njega se to toliko dojmilo i bio je toliko ganut. Ispovjedio se, pomirio se s Bogom i vjerujem da je sada u raju, da je umro s posebnim mirom kao svetac.«
Krist, čini se ponekad, djeluje neznatno, ističe Doljanin, a u »bolnici se vidi kako je sve to neznatno značajno«. »Time sam malo i pozitivno šokiran. Pogled je značajan. Bolesnici traže mio pogled. Tamo, kao što i Papa govori, treba biti milosrdan i nježan. Tamo je svećeniku najbolje. Tamo vidi vrijednost svega. Treba imati snage za sve to tamo. Razgovori nisu jednostavni i laki. Često su to razgovori biti ili ne biti, u pravom smislu tih riječi«, govori Doljanin.
U svojoj službi on upravo tako i djeluje – jednostavno i ponizno. U susretu s bolesnicima otvori evanđelje i pušta Bogu da kroz te riječi progovori njemu i bolesnicima koji »često proplaču i tada čovjek vidi da je to sve Isusovo otkupiteljsko, spasiteljsko djelo«. »Vide da je to sve stvarno. Ljudi, kroz evanđelje, prime utjehu i ozdravljenje«, svjedoči bolnički kapelan.
Nedugo nakon preuzimanja službe bolničkoga kapelana i samoga ga je pogodila bolest. Nakon pogoršanja njegova zdravstvenoga stanja prebačen je u bolnicu na COVID-odjel. Bolest za njega, kao i za mnoge, nije bila laka, a toga se iskustva sada, kaže, nerado sjeća, samo govori: »Taj kovid uistinu i jest grozan kao što je u naslovu knjige. Već zvuči pomalo otrcano, ali osjećao sam se kao da me vlak pregazio. Ili možda čak bolje reći valjak.« Svoje iskustvo podijelio je prošle godine na svom YouTube-kanalu. Nakon što se zarazio koronavirusom radeći u bolnici, završio je u samoizolaciji koja ga je dovela i do bolničkoga kreveta. Najteža mu je pomisao bila smrt u samoći, u samoizolaciji, bez ikoga poznatoga oko njega. Bolest ga je »pregazila« – noćima nije spavao, od temperature je imao osjećaj kao da mu tijelo gori, bolovi su bili nesnosni, a bolest je kasnije i ostavila posljedice na tijelo, ali i na psihu, prepričao je Doljanin svoje iskustvo. No u svemu tome, kaže, vodio ga je Duh Sveti i molitve dobrih ljudi, a razloge za zahvalnost nakon tako iscrpljujuće bolesti nije teško našao: »Zahvalan sam, kovide grozni, što si mi omogućio da postanem svjestan koliko sam ljubljen od ljudi. Hvala ti, kovide strašni, što mogu biti osjetljiv na ljubav braće i sestara, svećenika, mojih roditelja, ali i nadbiskupa Marina Barišića, koji me tijekom bolesti nekoliko puta nazvao.«
Govori i da mu je teško iskustvo pomoglo u njegovoj službi. Znajući što su bolesnici prolazili, lakše im je i konkretnije upućivao riječi, a oni su pak s druge strane znali da ih on uistinu razumije u njihovim patnjama i bolima. »Kada im kažem da sam ja tu ležao, odmah znaju da ih potpuno razumijem. Jer malo tko te ljude razumije, svi misle da se prenemažu.« Doljanin je i osobno iskusio da se ne radi o prenemaganju. Ti su ljudi odmah imali povjerenja u njega jer je on »poznavao simptome, ne samo izvana, nego i one iznutra«.
Cijela katolička vjera temelji se na uskrsnuću, Kristu uskrsnulom koji donosi radost i mir, poručuje Doljanin. Mnoge su novele u knjizi pisane na duhovit način, a na pitanje kako je to u, kako ju naziva, apokaliptičnoj situaciji moguće jednostavno odgovara: »Kristovim uskrsnućem već smo pobjednici i možemo s mirom gledati oko sebe. Već trijumfiramo. I ako smo pobjednici, možemo vedro gledati na neke poraze. Jer Krist je okrenuo poraz u pobjedu. Tako je i u bolnici.« Prisjeća se da ima puno toga smiješnoga u bolnici, da svakoga dana ima duhovitih situacija. U cijelom gubitku »ima jedna lakoća – Kristova lakoća koja dođe kada se izgubi onaj besmisleni svjetovni značaj«, govori Doljanin i dodaje da je kršćanstvo radosna vijest koju donosi Duh Sveti, a ta radost može se prenositi poklikom: »Krist je uskrsnuo, uistinu je uskrsnuo!« Taj poklik uvijek u bolesnike unese radost i nadu.
