Dopis vjerničkim zajednicama đakovačko-osječkoga nadbiskupa Đure Hranića da dvojica laika koja su stekla popularnost među mnogim vjernicima poglavito zahvaljujući svojoj prisutnosti na društvenim mrežama nemaju niti mogu dobiti dopuštenje za nastupe na duhovnim skupovima na području Đakovačko-osječke nadbiskupije i kolanje toga dopisa izvan nadbiskupije na neki su način legitimirali pitanje načina na koji se katolički nauk izlaže na društvenim mrežama preko tzv. influencera. Taj je fenomen Glasu Koncila bio povod da za razgovor zamoli splitskoga svećenika i filozofa dr. fra Antu Vučkovića, koji je i sam poznat kao rado viđen voditelj duhovnih vježba i obnova. O. Vučković nije želio govoriti o konkretnom slučaju jer, kako kaže, ne poznaje dovoljno rad dvojice »influencera« ni okolnosti koje su prethodile odluci nadbiskupa Hranića. No rado je pristao na načelni razgovor o prisutnosti katolika na društvenim mrežama jer smatra da je riječ o važnom pitanju pred kojim više nije uputno zatvarati oči.
Sadržaji na društvenim mrežama postali su možda već i dominantnije prisutni u životu vjernika nego realni susreti u župama ili drugim zajednicama. To znači da velik broj vjernika na društvenim mrežama traži religiozne sadržaje koji ih hrane. To otvara puno pitanja. Prvo, to pokazuje da ljudi gladuju za duhovnim, što bi nas trebalo veseliti. No odmah se pojavljuje i drugo pitanje: znači li traženje na društvenim mrežama da duhovna hrana koju vjernici dobivaju u župi nije dovoljna; zbog čega redovita hrana za dušu ne ispunja dušu; ili smo svi ušli u svijet koji je istodobno i realni i virtualni, da nismo više samo »online« i »offline«, nego smo »onlife« (utjelovljeni ljudski život u svojim različitim izričajima). Kako da to kažem? Naš konkretni život duboko je isprepleten informacijama i sadržajima iz društvenih mreža koje dijelom uzimamo pasivno, a dijelom sami sudjelujemo u njihovu stvaranju.
Na hrvatskom govornom području imamo više katoličkih »influencera«, koji funkcioniraju unutar Katoličke Crkve na sličan način kao što influenceri inače funkcioniraju na društvenim mrežama. Kako tomu pristupiti na crkveni, teološki način? Mislim da trebamo poći od toga da je svatko tko je kršten pozvan na neki način utjecati na drugoga. To najprije ne mora biti neki jak, širok navještaj: no mi kao vjernici utječemo na brata, sestru, roditelje, djecu, susjede, rodbinu, kolege s posla. Načinom na koji živi svoju vjeru osoba vrši i utjecaj, biva »influencer«. Društvene su mreže omogućile vjernicima da svoj utjecaj prošire na virtualni prostor. U Hrvatskoj imamo više ljudi koji su već dulje prisutni na društvenim mrežama. Ima svećenika i laika. Vrijeme korone najveći je dio liturgijskih događanja i svečanosti prebacilo u virtualni svijet. Nakon korone dio vjernika više se nije vratio u realni svijet susreta s drugima u zajednici vjernika. Virtualni svijet daje privid povezanosti s drugima, a zapravo nas odvaja jedne od drugih. Sada se nalazimo pred velikim pitanjem kako se odnositi prema virtualnomu svijetu? Mislim da je krajnje vrijeme da se s tim pitanjem suočimo.
Prvo, susreo sam mnoge ljude koji mi kažu koga redovito slušaju na društvenim mrežama i zašto to čine. Tamo pronalaze utjehu i odgovore na svoja pitanja. To bi nas moralo suočiti s činjenicom da postoje pojedinci koji su pronašli način kako doći do drugih ljudi i kako privući njihovu pozornost. To baca svjetlo i na naše načine komunikacije.
Nadalje, društvene mreže otvaraju mogućnost da bilo tko, iz bilo kojega razloga, može na njima plasirati svoje sadržaje. Tko uspije privući sljedbenike, stječe neku vrstu autoriteta i ima utjecaj na njih. Taj utjecaj nije zanemariv. Može se dogoditi da netko bez poslanja, pripadnosti nekoj zajednici, bez teološke naobrazbe može imati veći utjecaj od recimo nekoga biskupa. On je dostupan, govori razumljivim jezikom i s autoritetom autentičnosti. U Crkvi ne bismo smjeli više zatvarati oči pred činjenicom da postoji dio utjecajnih ljudi koji govore u ime katoličkoga svijeta – ili se barem tako percipiraju – bez službenoga statusa i položaja.
Drugi su dio svećenici koji su iz vlastite pobude aktivni na društvenim mrežama. Ti su istupi podosta različiti i zrcale različite karaktere i načine djelovanja. Neki su aktivni na Facebooku, neki na Youtubu, neki na Tiktoku, a neki na Instagramu. Tko je po svojem poslanju dio Crkve, na društvenim mrežama uvijek stvara percepciju kroz koju primatelj promatra cijelu Crkvu. Drugim riječima, ako se na društvenoj mreži pojavi neka časna sestra koja pjeva i pleše, dio ljudi mislit će da su časne mlade žene koje se bave pjesmom i plesom. Nastupom na društvenim mrežama šaljemo određenu sliku, određeni model Crkve u svijet. Kakva je ta slika? Eto još jednoga razloga da se prisutnosti Crkve na društvenim mrežama posveti više pozornosti.
Tu se moramo pitati kako društvene mreže funkcioniraju, pri čemu ključnu ulogu ima percepcija korisnika. Da bi pojedinci koji na njima istupaju bili uspješni, imali svoje sljedbenike, moraju stvoriti percepciju da su autentični, da žive to što govore. Netko je influencer jer govori razumljivim jezikom o pitanjima koja se tiču slušatelja na način da im drži pozornost budnom. S druge se strane službenici Crkve nerijetko percipiraju drukčije. Ostavlja se dojam odvojenosti, govora s visine, služi se jezikom koji nije razumljiv i tonom koji udaljenost još povećava. I tako vrlo brzo dolazimo do podjele, dojma da su s jedne strane službenici Crkve koji imaju položaj, novac i moć, i nerijetko se percipiraju kroz negativnu sliku posredovanu medijima. Oni su navodno povlašteni, žive dvostruke živote, skrivaju grijehe pojedinca u Crkvi, naliče onima koji su osudili Isusa. S druge strane na mrežama se pojavljuje netko za kojega se misli da živi ono što govori. On se ne boji pokazati svoju ranjivost, govori o svojim promašajima i o tom kako ih je nadvladao, grješan je kao i drugi, ali to ne skriva, nego priznaje. Društvene su mreže sklone takvim polarizacijama, stvaranju suprotstavljenih klišeja o ljudima. I često se događa da negativan sud o radu na društvenim mrežama od strane službene, hijerarhijske Crkve još pojačava popularnost i privlačnost osobe na koju se takav sud odnosi. Ona se tada doživljava kao neka vrsta mučenika.
Osim toga komunikacija na društvenim mrežama funkcionira drugačije od uobičajene komunikacije u Crkvi. U Crkvi je komunikacija velikim dijelom jednosmjerna. Propovijed ide samo u jednom pravcu. Tako i službena pisma, poruke, odluke. Onaj tko ima položaj i vlast govori, a ostali primaju.
Na društvenim je mrežama komunikacija dvosmjerna: netko objavi video, a ispod ljudi napišu svoje dojmove, razmišljanja, odobravanja, neodobravanja. Broj ljudi koji su preslušali neki video govori o tome koliki je interes i istodobno koliki je utjecaj autora. To nikada nije moguće znati primjerice o nekoj božićnoj poruci nekoga biskupa.
Zanimljivo je, međutim, da su društvene mreže i mjesta u koja se slijeva puno negativnoga, upravo otrovnoga. Izljevi negativnih emocija, ogorčenosti, bijesa, uvrjeda… Postavlja se pitanje zašto je to tako. Odgovor je ključan za naš razgovor i glasi: društvene mreže nisu zajednica. Ljudi dođu na njih zato što im je nešto privlačno i odu kad im to više nije privlačno. Na društvenim se mrežama ponašaju poput jata ptica ili riba. Jato nije kompaktno, nije trajno. Pojavi se brzo i brzo može nestati. Društvene mreže stvaraju sljedbenike, sjate ih, ali ne stvaraju zajednicu. Zajednica traži tjelesnu prisutnost, kontinuitet, međusobno poznavanje, uzajamne odnose.
Tu dolazimo do nečega što smatram vrijednim razmišljanja: zašto je zajedništvo vjernika vezano uz tjelesnu prisutnost, zašto su sakramenti, svi do jednoga, vezani uz tjelesnu prisutnost, zašto pod misom pružamo jedni drugima ruke, zašto se hranimo tijelom Kristovim, a ne samo njegovim idejama, zašto se smatramo mističnim tijelom Kristovim, koje se potpuno razlikuje od spomenutoga jata u kojem pojedinci ne moraju imati ni ime ni prezime, nego mogu biti anonimni, pod lažnim imenom, pisati komentare i u ljudske odnose unositi negativno, otrovno, lažno?
Štoviše, društvene su mreže idealne za stvaranje slike o sebi. Susrećemo se s nekim koga percipiramo na određeni način, što ne znači da je on uistinu takav. Opasnost pogrješne percepcije je velika jer društvene mreže stvaraju privid iskrenosti, prisnosti i autentične komunikacije. U realnom životu uglavnom kontaktiramo s razmjerno malim brojem ljudi, za koje znamo kakvi su ujutro, navečer, pod pritiskom posla… Dobivamo sliku koja je namjerno izabrana, filtrirana, sliku preko koje se netko prezentira. To nas dovodi do pitanja kako pomoći »konzumentu«, ljudima koji odlaze na duhovne mreže da steknu sposobnost razlikovanja, propitivanja, da ne daju olako povjerenje nekomu koga nikada nisu susreli. Drugim riječima, treba oblikovati kritički odmak i steći sposobnost prosudbe o sadržajima na mrežama.
Kod klerika postoje mehanizmi za eventualne disciplinske intervencije. No što je s laicima?
Zapravo se moramo vratiti staromu problemu, da su župe premalo zajednice. Ako hoćemo znati što pokreće mlade ljude, čime se hrani njihova vjera, moramo ih okupljati, s njima sjesti i razgovarati. Treba ih slušati i čuti. Nije dovoljno govoriti im. Oni će nam reći koje stranice posjećuju, što ih pokreće i što ih muči. Također, moramo razumjeti da je svijet mladih dvojezični svijet. Najveći dio njih komunicira na engleskom gotovo kao i na materinskom jeziku. Ako svećenik nema pristupa svijetu u kojem se oni kreću, zapravo ne razumije što se događa s njegovim mladima. A oni će i njega i njegov rad procjenjivati često na temelju sadržaja do kojih dolaze na društvenim mrežama.
Društvene mreže postale su dio našega života. No možemo i moramo izgrađivati zajednice. Možda su najbolju ideju koju poznajemo u Katoličkoj Crkvi u novije vrijeme donijeli neokatekumeni. Oni svoje djelovanje zasnivaju na malim zajednicama. Jedna zajednica ima pedesetak ljudi. Ti se ljudi s vremenom dobro upoznaju, svi sudjeluju u liturgiji, vrlo su često zajedno za stolom. Dijele sve što tvori život. Riječ je o doista iskustvenom zajedništvu ljudi. I oni se koriste društvenim mrežama, ali ne kao temeljem zajedništva, nego kao pomoću za intenzivniji, dublji život. Kad komuniciraju preko društvenih mreža, članovi znaju s kim imaju posla, ne ostavljaju otrovne komentare, ne očekuju samo »lajkove«, nego nastavljaju komunikaciju koja već postoji u stvarnom životu. Mislim da je to dobar model i da je budućnost Crkve u sličnim zajednicama. Tu prije svega mislim na župu. Mislim da se moramo osloboditi odveć krutoga shvaćanja župe koju vodi jedan župnik. Mislim da bi trebala biti mjesto gdje će se zajednice razvijati; manje, pregledne zajednice koje će funkcionirati kao živo tkivo. Društvene mreže u takvu okruženju postaju pomoć. No teškoća je ako se zajednice raspadaju, ako župna zajednica ne funkcionira, ako je komunikacija jednosmjerna, ako su ljudi na misama na anoniman način. Ljudska je glad za Bogom duboka. Tko je ne utaži u stvarnom životu, odlazi na društvene mreže. Ondje se uvijek može pronaći neki odgovor, neka utjeha. Tako i neprimjetno društvene mreže postanu surogat stvarnoga zajedništva. Ima ljudi koji svoje duhovne gladi hrane sadržajima s interneta zato što u stvarnim okolnostima dobivaju malo ili ne dobivaju ništa za svoj duhovni život.
Mislim da to ne bi imalo smisla jer društvene mreže nisu vlasništvo Crkve. Svatko ima pravo i mogućnost raditi što smatra ispravnim. Mislim da je daleko važnije stvarati svijest kako prepoznati tko, što i gdje govori, i s kojim interesom. Zamišljam da bi neka postojeća zajednica, primjerice u župi, mogla poslušati nekoga tko istupa na nekoj društvenoj mreži i o tome razgovarati. Nakon toga članovi zajednice mogli bi donijeti neki svoj sud o tome što su čuli. Možda se može kontaktirati s tim čovjekom i pomoći mu da svoje poruke artikulira i prenese na bolji način. Ili se možda može reći drugima: »Nemojte to slušati, to nije dobro, to je otrovno…« Čim, naime, u zajednici donesemo neki sud, nismo sami kao pojedinci. Svatko od nas je ranjiv, sa slabim stranama, a to znači i izložen manipulaciji, slijep za neke strane zbilje. Za dobru procjenu zbilje potreban nam je uvijek drugi. Živa komunikacija, otvorenost, susret. Zajednica brže od pojedinca može razlučiti što je dobro i uočiti gdje vrebaju zamke. To je oduvijek vrijedilo za Crkvu. Ona je od početka kao zajednica prepoznavala hereze i imenovala ih. No to može vrijediti i za manju zajednicu, koja može prepoznati je li neki uradak za nju dobar ili nije. Zajednica koja moli i hrani se Svetim pismom stekne i sposobnost razlučivanja. Najveća je opasnost ako se zajednice raspadaju, a pojedinci svoju glad za duhovnim taže isključivo na društvenim mrežama. Tada se događa udaljavanje od realnoga života i odlazak u fikciju, u balon »jastva«, u kojem odvojeni i začahureni pojedinac postaje jedinim sudcem svega što se događa.
Ne bih u slučaju društvenih mreža odmah posegnuo za crkvenim autoritetom. Mislim da zajednica ima dobre kriterije za prosudbu. Ako se pak pojavi nešto što je dvojbeno, a ima utjecaj na velik broj vjernika, svaki biskup može osnovati teološko povjerenstvo sa zadaćom da razmotri sadržaj i stil s kojim netko nastupa na određenoj društvenoj mreži i da o tome iznese svoje mišljenje. Potom se s tom osobom može kontaktirati i suočiti je s procjenama komisije. Možda joj se na taj način može pomoći da i sama jasnije definira i artikulira svoja stajališta i svoje istupe. Ako je potrebno, nakon toga se može izići s izjavom: mislimo da je to dobro za vjernike ili da to nije dobro, uz navođenje argumenata za jedan ili drugi sud. Često je dovoljno izreći argumentirano stajalište. Tada nije nužno posezati za nekom intervencijom autoriteta i vlasti. Uistinu mislim da se mi u Hrvatskoj premalo koristimo potencijalom naših katoličkih intelektualaca i stručnjaka. Zašto se netko tko je dobar vjernik, a stručnjak je za komunikacije, primjerice, ne bi spojio s nekoliko teologa da razmotre određene uratke i daju svoje mišljenje? To bi mišljenje imalo veliku težinu i utjecalo bi i na onoga tko radi na društvenim mrežama, ali i na Crkvu i na slušatelje. Jer ako samo vi kao pojedinac za neki sadržaj kažete da vam se ne sviđa, samo ćete ići na ruku podjelama kojima društvene mreže ionako naginju, tj. dat ćete povoda da netko kaže: on je zavidan, on je neprijatelj, ima predrasude ili on ga podupire iz nekoga interesa i slično. Takve polarizacije otvaraju opasnost sektašenja.
Učinit ću to u četiri točke, pri čemu je svaka točka jedna zadaća. Prva je zadaća da počnemo razgovarati o važnosti društvenih mreža. Druga je zadaća da dozovemo u svijest kako moramo ustrajno i trajno raditi na zajedništvu, stvarnom zajedništvu koje uključuje tjelesnu prisutnost. Treća je zadaća da se pokuša tražiti suradnja s onima koje je Bog obdario da naviještaju evanđelje na društvenim mrežama i da se razbijaju uzajamni strahovi i nepovjerenja. I četvrta je zadaća prosuđivanje sadržaja, u što treba uključiti kompetentne vjernike.
