Izniman športski uspjeh hrvatskih nogometaša i zanos koji je taj uspjeh pobudio u najširim krugovima hrvatskoga društva trebao bi biti pokretač novoga zamaha djelovanja, rada i žrtvovanja za poboljšanje Hrvatske na svim područjima društvenoga života. Velika većina u hrvatskom narodu pokazala je ne samo svoje pravo patriotsko lice, nego i spremnost za toliko potrebne zaokret, obnovu i razvoj na svim područjima zajedničkoga života. Svjetski mediji s pravom pišu da je Hrvatska (samo zbog srebra na Svjetskom prvenstvu) »svjetski fenomen«, s pravom govore o »maloj, moćnoj Hrvatskoj«, a ta svijest probuđena je i u hrvatskom društvu, čak u dijelu svijeta političara.
U svijetu politike osobito suosjećanje s bilom hrvatskoga naroda u aktualnom povijesnom trenutku očitovala je Predsjednica, koja je za Večernji list od 28. srpnja izjavila: »Tek kad nam stranci kažu, tek onda priznamo istinu. Činjenica jest da Hrvatska igra iznad svoje kategorije u mnogočemu. Nisu samo športaši ti koji postižu vrhunske rezultate u svijetu. Tu su i znanstvenici, umjetnici, inovatori, gospodarstvenici, menadžeri, naši ljudi diljem svijeta… mladi koji osvajaju medalje na svjetskim natjecanjima iz znanosti i robotike. Nemojmo zaboraviti ni naše paraolimpijce…« Do sada je bilo teško, gotovo nemoguće, od političara čuti riječi tolike svijesti o mogućnostima i ostvarenjima hrvatske izvrsnosti na različitim područjima u svijetu, jer takav govor nužno nameće pitanje: Zašto onda Hrvatska ne može naprijed? No Predsjednica ne staje na toj konstataciji, nego ističe da se hrvatski športski uspjeh može preliti u druga područja i može dati snažan zamah našemu razvoju, jer »porast optimizma sam po sebi nije dovoljan«. Predsjednica je u tom kontekstu dodala: »Da bi se iskoristio ovaj trenutak, moramo započeti snažnu modernizaciju hrvatskog društva, utemeljenog na vjeri u sebe i svoje potencijale, etici rada, promjeni mentaliteta da uspijevaju samo podobni i oni s dobrom vezom uz istodobno snažno iskorjenjivanje uhljebništva, nepotizma, uz poticanje ambicije i nagrađivanje inicijative te poticanje zdrave natjecateljske sredine u svakom području života.« Može li biti dobronamjernoga građanina u Hrvatskoj koji se ne bi složio s tim Predsjedničinim riječima?
Slične prijedloge za poboljšanje stanja u Hrvatskoj iznose brojni pojedinci i skupine, no svi ti poticaji nailaze na zid šutnje i totalno ignoriranje kod političara, osobito onih na vlasti. Stoga je vrlo važno da je Predsjednica svoj prijedlog konkretizirala riječima: »Uz to, moramo postići društveni konsenzus o glavnim ciljevima razvoja i usredotočiti se na ono u čemu se slažemo, a ne na ono u čemu se ne slažemo. To konkretno znači da premijer i ja moramo sjesti zajedno s mnogim drugima – od oporbe, preko akademske zajednice, gospodarstvenika, sindikata, mladih… i zajedno definirati barem pet područja razvoja na koje ćemo se usredotočiti i nastaviti brendirati Hrvatsku na onome što su započeli naši nogometaši.« Te Predsjedničine riječi nikako ne bi smjele biti ignorirane, ne samo zato što su dobronamjerne i dugo očekivane, nego i zato što bi mogle do kraja, potpuno ogoliti politiku i političare kao one koji zapravo ne žele dobro hrvatskim građanima i Hrvatskoj.
Postizanje konsenzusa o glavnim ciljevima razvoja Hrvatske u aktualnom povijesnom trenutku iznimno je važno jer o tome ovisi hoće li Hrvatska i dalje »braniti« zaleđe Europske unije ili će se početi integrirati u razvijeniji i perspektivniji dio EU-a. Još više, o postizanju konsenzusa o glavnim ciljevima razvoja Hrvatske, može se reći, ovisi i sam opstanak hrvatskoga naroda i države Hrvatske. Istodobno, ako se ne postigne konsenzus o glavnim ciljevima razvoja Hrvatske, ostat će jasno da je na djelu politika drugačijih ciljeva: da među političarima i političkim strankama na vlasti i u opoziciji postoji konsenzus kojemu je cilj slabljenje Hrvatske, zanemarivanje standarda i perspektiva hrvatskih građana, uz zaštitu i ispunjavanje sebičnih grupnih i osobnih interesa. Činjenica jest da političari i političke stranke, usprkos brojnim poticajima mnogih dobronamjernih pojedinaca i skupina, nikada nisu ni pokušali postići konsenzus o glavnim ciljevima hrvatskoga razvoja. Je li na djelu, kao što vlada opće uvjerenje, stavljanje osobnih i grupnih interesa ispred općega dobra hrvatskoga društva, odnosno je li političarima na vlasti važnije ono što dobivaju na nezakonit način »ispod stola« od dobra Hrvatske i svih njezinih stanovnika?
Probuđeni hrvatski ponos i u najširim krugovima probuđena spremnost i zainteresiranost da Hrvatska postane uspješna i u rješavanju temeljenih neriješenih problema kao što su izumiranje, demokracija, sloboda, stvarna ravnopravnost svih građana… povlašten su trenutak za buđenje političara i političkih stranaka te za njihovo djelovanje za boljitak Hrvatske. Propuste li taj povlašten, jedinstven trenutak, tj. propuste li i ignoriraju dobronamjeran i primjeren Predsjedničin poziv na postizanje konsenzusa o glavnim ciljevima razvoja Hrvatske, političari i političke stranke, kako oni na vlasti tako i oni u opoziciji, očitovat će da ne rade za dobro Hrvatske te riskiraju da ih probuđena hrvatska nacija, dakle gotovo svi hrvatski građani, bez obzira na etničku pripadnost, pozove na odgovornost, što bi moglo za njih izazvati veoma gorke posljedice. Probuđena hrvatska nacija dobro zna da Hrvatska ima sve preduvjete da bude uspješna te da političari i političke stranke koji nisu spremni izgrađivati uspješnost Hrvatske ne smiju imati više mjesta na političkoj i društvenoj sceni. Dosta je ciljane neuspješnosti radi partikularnih interesa!
