Prosljeđujem vam ovaj članak kao obavijest. U članku piše da je jedna vjernica primijetila mladića koji je kod primanja pričesti stavio hostiju u rukav i pokušao izići iz crkve. Zbog toga je zamolila svećenike i vjernike da obrate posebnu pozornost na takve slučajeve, a sama je – premda vrlo uzbuđena – to pokušala spriječiti, ali je mladić nijekao da je to počinio. Vjernica tvrdi i to da mladić nije bio sam, nego ih je bilo više u crkvi te su se na kraju okupili, ali ne tvrdi da su svi učinili isto, to jest ukrali hostiju vjerojatno zbog svetogrđa i mogućih sotonističkih rituala. U članku se navodi i primjer nekadašnjega sotonista koji je i sam sudjelovao u krađi hostija i druge slao da ih kradu jer sotonisti »znaju da je u pitanju živi Bog«, a mnogi katolici u to sumnjaju. Vjernicu jako brine i činjenica da je sve više crnih misa pa predlaže da se pričest dijeli samo na usta i upozorava: sotonisti i sekte kradu hostije. Zbog toga otvorite oči, budite oprezni i upozorite svoga župnika ako primijetite nešto sumnjivo.
Uistinu i ja mislim da je došlo vrijeme pričest primati samo na usta. Pa zar smo toliko opoganili da ugrožavamo tjelesni integritet svojega Boga, otkupitelja i spasitelja?
V. Dvojković
Velika je vjernička i svećenička odgovornost te potpuno opravdana briga da se od svetogrđa očuva ono što je katolicima najsvetije, a to je Krist prisutan pod prilikama kruha i vina na oltaru. I slažemo se s vjernicom koju ste spomenuli, čije smo razmišljanje iz spomenutoga članka saželi, te dijelimo njezinu brigu zbog mogućih krađa, zloporaba i svetogrdnih sotonističkih čina kojima bi hostija mogla biti podvrgnuta.
Njezina, Vaša, ali i naša zabrinutost mora se pretočiti u konkretna djela te bi svaki svećenik, a i vjernik kod primanja pričesti morao voditi računa o tome da – ako prima hostiju na ruku – još ispred svećenika tu hostiju stavi u usta. Svaki svećenik o tome vodi računa, no moguće je da ponekad nije u mogućnosti primijetiti da je netko, poput mladića spomenutoga u članku, napravio nešto što je nedopustivo i svetogrdno.
Istodobno, Vaše pismo otvara i pitanje o tome nije li došlo vrijeme svetu pričest primati isključivo na usta. O tom smo pitanju već višekratno pisali. I tada smo ustvrdili – a sada ćemo kraće ponoviti – da se vjernici u Katoličkoj Crkvi mogu pričestiti na dva načina. Jedan je pričest na usta, koju prakticira velik broj vjernika, a drugi je na ruku. Neki vjernici u nekim župama primaju pričest na »pričesnoj klupi«, klečeći na koljenima i na usta, jer je takav običaj ili praksa, a u drugim župama to nije slučaj. Međutim, bez obzira na način primanja pričesti – bilo na usta, bilo na ruku – znamo da Crkva uvijek potiče na pobožno i savjesno ophođenje s hostijom, a svećenik je dužan pripaziti da se hostija doista pred njim i konzumira, kako ne bi došlo do zloporaba.
Jako pobudan i analitičan članak o tome možete pronaći u liturgijsko-pastoralnom listu »Živo vrelo«, u broju 5 iz 2010. godine, a napisao ga je naš liturgičar dr. Ante Crnčević. Riječ je o broju posvećenom temi »Ruke i dodirnost otajstva« u kojem se u članku »Božji dodir Crkve – Liturgijski simbolizmi ruku« može pročitati: »Ako se Božje otajstveno djelovanje gestualno očituje polaganjem ruku liturgijskoga službenika, onda se odgovor slavljeničke zajednice izriče gestom otvorene i ispružene ruke u znak primanja ili uzdarja. Još jasnija gesta u tom obrednom dijalogu jest ispružena ruka u činu primanja pričesti. U starim jeruzalemskim mistagoškim katehezama iz 4. stoljeća potanko se poučava novokrštenike da je njihova ispružena ruka prijestolje koje prima Kralja (Cat. Mistag., 5,21). Pričesnik u krsnoj euharistiji ne ostaje ‘dijete’, nego po primanju euharistijskoga kruha u svoje ruke ‘postaje odgovoran za Kristovo Tijelo’ (S. Sirboni). Ne čudi da je pričest na ruku iz liturgijske prakse nestala upravo u doba kad su laici izgubili svoju ‘aktivnu ulogu’ u životu Crkve i liturgijskim slavljima. Pružena ruka u pričesti nije samo ‘odgovor’ na svećenikovo pružanje hostije i riječi ‘Tijelo Kristovo’. Ispružena ruka ovdje stoji u neverbalnom dijaloškom odnosu sa svećenikovom epikletskom gestom ruke nad euharistijskim darovima te u dijalogu s riječima ‘Evo Jaganjca Božjeg … blago pozvanima na gozbu Jaganjčevu’.
Ispružena ruka u pričesti nije samo u funkciji jednostavnijega ili prikladnijega oblika pričešćivanja, nego također u funkciji doživljajnosti zbilje zajedništva s Kristom. Ruka nedvojbeno pruža iskustvo susreta. Stoga primanje hostije na ruku nije tek put do pričesti, nego već i sama gesta u sebi jest pričest, communio (zajedništvo) s Kristom.« Taj članak doista na lijep način predstavlja i analizira značenje gesta i značenje »pružene ruke u pričesti«, no još ćemo se jednom složiti i s Vama i s vjernicom koja je spomenuta u članku da je velika odgovornost svih nas koji smo itekako svjesni da je sudjelovanje na pričesti blagovanje Krista i da je to za nas vjernike najsvetiji čin kojemu moramo pristupiti čista srca i čiste duše, sabrano, ozbiljno i savjesno. Međutim, kako je važno naše ponašanje dok pristupamo pričesti, jednako je tako važno i ono što činimo po primanju hostije, koju moramo konzumirati dostojanstveno i odmah, sa sviješću da smo primili Gospodinovo tijelo.
