Treća sjednica drugoga saziva Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan Republike Hrvatske održana od 8. do 10. studenoga u Varaždinu još je jednom skrenula pozornost na služben i stvaran odnos Republike Hrvatske prema Hrvatima izvan domovine koji bi morao biti bitno bolji.
Na sjednici toga savjetodavnoga tijela Vlade RH, koje, prema službenoj definiciji, »pruža pomoć Vladi Republike Hrvatske u kreiranju i provedbi politike, aktivnosti i programa u odnosu na Hrvate izvan Republike Hrvatske«, uvodeći u sjednicu, predsjednik toga tijela Ivan Grbešić, predstavnik iseljenih Hrvata u Kanadi, postavio je konkretno i neugodno pitanje: »Srami li se Hrvatska svoje dijaspore?«
Premda je za to pitanje, kako su prenijeli mediji, predsjednik Vlade na toj sjednici rekao da je ono krivo postavljeno, ono ipak dotiče bit odnosa službene hrvatske politike prema pripadnicima hrvatskoga naroda u inozemstvu. Naime, upravo ta politika, od početne koja je bila stvarno prijateljska i dobrohotna, osobito u kritičnim vremenima velikosrpske agresije, promijenila se doslovno u neprijateljsku te je hrvatska Vlada u predvečerje službenoga ulaska Hrvatske u Europsku uniju posebnim zakonom, medijski prozvanim »Lex Perković«, pokušala spriječiti izručivanje njemačkomu pravosuđu osoba koje su izravno umiješane u atentat na Hrvata koji je zbog svojega mišljenja bio prisiljen otići u iseljeništvo i tako spašavati svoju kožu. Koliki je diskontinuitet službene hrvatske politike prema Hrvatima izvan domovine vrlo je zorno vidljivo po činjenici da je ukinuto ministarstvo zaduženo za dijasporu, a broj predstavnika iseljeništva zastupnika u Hrvatskom saboru sa 12 smanjen na samo tri! Moglo bi se reći da je vrlo malo ostalo od službene politike prvoga hrvatskoga predsjednika prema hrvatskomu iseljeništvu te ni jedna Vlada nakon smrti prvoga predsjednika ni približno ne zastupa njegova politička gledišta u tom pitanju. Činjenica je da je koalicijska Vlada predvođena HDZ-om, koji je nešto skloniji hrvatskomu iseljeništvu od SDP-a i koji je od dijaspore dobivao osjetno više glasova, pristala na političku trgovinu u kojoj je broj zastupnika iseljene Hrvatske u Hrvatskom saboru sa 12 sveden na samo tri.
Spomenuti diskontinuitet u službenoj politici Republike Hrvatske nije slučajan, nego je posljedica jačanja političkih snaga kojima ni Hrvatska ni hrvatski narod ne predstavljaju nikakvu veliku vrjednotu, odnosno to je obnavljanje kontinuiteta uglavnom neprijateljske politike iz razdoblja komunizma prema hrvatskomu iseljeništvu. Elemenata baš te neprijateljske politike i danas ima ne samo u političkim strankama, nego i u brojnim državnim i društvenim tijelima i, što Hrvati u iseljeništvu posebno doživljavaju, u hrvatskoj diplomaciji. Premda je osnivanje Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan Republike Hrvatske korak prema poboljšanju toga odnosa, ipak treba reći da je tako glomazno tijelo sa 55 predstavnika Hrvata izvan Hrvatske (od toga devet članova predstavnika Hrvata iz Bosne i Hercegovine, 17 članova predstavnika hrvatske manjine i 29 članova predstavnika hrvatskoga iseljeništva) te brojnim predstavnicima najznačajnijih institucija vezanih uz iseljeništvo u RH, a samo sa savjetodavnom funkcijom, više dimna zavjesa negoli odraz želje da dođe do stvarnoga normaliziranja odnosa prema Hrvatima izvan domovine. Kad bi u proteklih gotovo 30 godina u službenoj državnoj hrvatskoj politici bilo stvarne ljubavi prema hrvatskomu narodu, točno bi se znalo što treba učiniti da se na opće dobro hrvatskoga naroda i Republike Hrvatske iskoriste svi hrvatski potencijali, bez obzira na to radi li se o Hrvatima u domovini ili izvan nje.
Kad bi se Republika Hrvatska stvarno koristila i potencijalima Hrvata izvan domovine na svim područjima društvenoga života, ubrzo bi procvala. Može li itko zamisliti da bi hrvatska nogometna reprezentacija bez nogometaša koji su napustili Hrvatsku i igraju u moćnim klubovima bila dorasla osvojiti srebro zlatnoga sjaja na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji? Činjenica je da bi mnogi Hrvati iz iseljeništva i te kako mogli pomoći u oslobađanju od komunističkih uza, tj. u izgradnji demokracije u Hrvatskoj, i te kako bi mogli pomoći u izgradnji zdravoga i uređenoga društva, bez suvišne birokratizacije i bez političke podobnosti i korupcije, u podizanju gospodarstva i svih segmenata društvenoga života, ali baš sve to određenoj grupaciji u Hrvatskoj ne odgovara i ona svim sredstvima priječi oslobađanje ljudi u Hrvatskoj i normalizaciju odnosa Republike Hrvatske i Hrvata izvan nje. Nije li zapanjujuće da je tek nedavno olakšano osobama hrvatskih korijena koje žive na svim kontinentima dobivanje hrvatskoga državljanstva? Nije li neobična činjenica da se na sjednici u Varaždinu moralo ponovno zahtijevati olakšanje konzumiranja ustavnoga prava za sudjelovanje u izborima uvođenjem dopisnoga glasovanja u hrvatskom iseljeništvu? Kakva je to hrvatska politika koja tako dugo nije željela nove hrvatske državljane i koja, čini se, ni sada ne želi omogućiti dopisno ili elektroničko glasovanje hrvatskim državljanima izvan Hrvatske?
