Isus je u obraćanju narodu često srčan. Njegove riječi nisu bez emocija, nego su ispunjene žarom srca, a još više konkretnim djelima. Obrušio se s pravom na farizeje ponavljajući im riječi proroka Izaije: »Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene.« Mnoštva riječi koje su oblikovane usnama traže iskren izgovor koji će se ogledati u srčanim djelima.
Isus je upravo s učenicima objedovao. Jeli su nakon posla i uživali u hrani. I dok su mislili da će imati nekoliko trenutaka za sebe, oko njih su se počeli okupljati židovski farizeji i pismoznanci. Pratili su ih pomno kako će blagovati, što će učiniti, hoće li vršiti razne židovske zakone, o čemu će razgovarati. Primijetili su da učenici nisu oprali ruke prije nego što su uzeli kruh. U njihovim očima to je bilo gadljivo. »Kako mogu blagovati? Zašto njihov Učitelj ništa na to ne kaže? Možda ne poznaje Zakon pa ga treba uputiti?« Brzo su prekinuli njihovo blagovanje i upitali Isusa. Nisu ga pitali gdje je s njima bio maloprije. Netom prije toga obroka Isus je cijeli dan s učenicima liječio bolesnike oko Genezareta. Svi su bili umorni! Farizejima je pak stalo samo doznati poznaje li Zakon koji govori o važnosti zdravlja. A Isus je zdravlje maločas vratio ljudima koji nisu imali nikakvu nadu.
Farizeji su svoje izrekli. Stalo im je do puke forme. Pred sobom nisu vidjeli ponizne ljudske sluge ni izmorenoga Isusa s učenicima, nego su tražili ispunjenje obične formalnosti. To bi ih učinilo sretnim. Žele vidjeti osobe koje se samo slijepo drže predaje. Isus stoga odlučno progovori: »Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene.« Samo usne, samo puke riječi – to su izvještačeni maniri oslobođeni od ikakve srčane ljudskosti. Kao da im govori: »Daj mi svoje srce! Uloži sebe u riječi koje govoriš!« Lako je bilo oblikovati usnama i najljepše stihove, ali kada su ti stihovi oživjeli u životu, izgubili su svaku poetičnost. Srce je bilo daleko od Zakona. Ono je tražilo samo vlastitu ugodu, samo puko izvršavanje, a život se zbivao u nekim drugim matricama.
Farizeji su izrekli površne riječi prazne od svake srčanosti. Tako se ne može živjeti, tu nema Isusova duha. On koji je sebe u potpunosti predao za druge, do kraja se potrošio za bližnje, srce ostavio na križu, istodobno opraštajući svaku pogrješku, našao se s bezosjećajnim moralistima pred sobom. S razlogom ih poziva da takvi ne budu. Bez srčanosti ne može se živjeti u društvu. Obitelji postaju bezlične. Odgoj u potpunosti ispražnjen od radosti u sadašnjosti. Bez srčanosti čitav život postaje tlaka. Sve postaje suvišno. Svaka stvar odveć nekorisna. A Zakon počinje služiti kao isprika za odgrižene osjećaje.
Srčana djela mogu osloboditi od prljavštine grijeha. Kaže Ivan Zlatousti dok tumači isti redak: »Očistite se. Kako i na koji način? Plačite, stenjite, dajte milostinju, ispričajte se uvrijeđenomu, pomirite se, obrišite jezik kako ne biste još ozbiljnije izazvali Boga. Kada bi netko napunio ruke izmetom, pa vas onda takav uhvatio za stopala preklinjući vas, odbili biste ga nogom. Kako se onda takav usudiš približiti Bogu?«
Svaki je kršćanin pozvan na srčano izvršavanje Zakona. I ako se ogriješi o zapovijedi, srčano će zatražiti oprost. Krivnja će ga izjedati, ali još više od nje, ljubav prema srčanomu Bogu koji se troši za čovjekov život. Isus se najviše naljutio na farizejski normativ koji je bio bez ikakvih osjećaja. Sada od kršćanina očekuje nešto više. Očekuje iskreno ljudsko srce. Dok kršćanin bude ljubio svojega bližnjega i jezikom Boga zazivao u molitvi, sve će biti dobro. Samo nek se srce ne zatvori, samo nek srce snažno kuca pred svakom novom odlukom, pred svakim oprostom, pred svakim iskazivanjem milosrđa. Bog traži takvo srce. Srce koje će biti slobodno za druge, za pomaganje, ali i srce koje će brižljivo tražiti oprost od grijeha. Nema oslobođenja izvan Isusova oprosta, nema zaobilazna puta u pukom izvršavanju Zakona. Ne spašava se po vršenju pukih norma ni po uzornom normativu, nego se kršćanin raduje u hodanju Božjim putom koji je ispunjen ljubavlju kao što je njegov Sin činio. Na kraju svega opet čeka srčani Bog Otac koji raširenih ruku prima svakoga tko ga iskreno ljubi.
Gospodine, tražiš naše srce neka bude blizu Tebe. Oslobodi nas ispraznih razmišljanja o pukom izvršavanju kojekakvih naredaba, a daruj nam život
otvoren prema osjećajima, prema ljubavi za bližnje. Tako ćemo upoznati
i Tebe samoga koji se bez pretjeranoga razmišljanja u potpunosti
daruješ za nas za vijeke vjekova. Amen.
